NAJNOVIJE
Top

Ulica vojvode Stepe, nekada se nazivala i Bulevar, decenijama je jedna od najvažnijih, ali je dugo bila neizgrađena voždovačka ulica. Tačnije, činile su je mahom prizemne kućice, okružene mirnim naseljima.

Jedino što je baš štrčalo su tri velika solitera negde na pola puta od Autokomande do Trošarine. I oni se jasno vide iz drugih delova grada, a najlepše iz Ustaničke ulice i sa padina Zvezdare.

Mnogi će reći da nisu naročito lepe ni humane zgrade u takvom okruženju, ali arhitekte nisu tako mislile. Naprotiv, osmislili su ovo naselje tako da bude funkcionalno, uklopljeno i blisko čoveku, tvrdili su tada kada su napravljene.

Ipak, danas se ne zna da taj čitav projekat – nije izveden do kraja! Jer, prvobitnim planom trebalo je da nikne čak šest ovih “grdosija“. A danas ih ima tri.

Konkurs za novu vizuru ulice Vojvode Stepe objavljen je 1969. godine, u vreme kada je buktala radnička stanogradnja, a realizacija je otpočela tri godine kasnije.

Prvu nagradu na konkursu osvojio je arhitekta Branko Aleksić.

Kada je rađen Detaljni urbanistički plan rekonstrukcije Ulice vojvode Stepe, ovi soliteri zamišljeni su kao centralno mesto čitavog bulevara koji se formirao. Iako je tu definitivno najveći broj stanovnika i ogromne zgrade su postale marker čitavog kraja, priroda ulice ipak nije takva da je danas bilo kako moguće odrediti njenu glavnu tačku.

Ipak, plan je bio da centralna zona postoji upravo oko ovih solitera, kao “žižna tačka, funkcionalno središte i likovna okosnica“, govorile su arhitekte 1975. godine.

Kako je to bilo planirano?

Ovaj izraz ostvaruje se ukrštanjem bitnih sadržaja gradskog tkiva – stanovanja i reonskog centra – koji ih svode na ljudsku meru i povezuju sa izgrađenim padinama zaleđa. Na toj osnovi ostvarena je zona jake gravitacije i frekvencije, prostorna scena adekvatna značenju ovog prostora i događanjima u njemu, navodilo se u tadašnjim medijima.

Na grafičkom prikazu projekta novog voždovačkog centra jasno se vidi čak šest ovakvih kula, ali deo projekta ostao je ipak nerealizovan. Takođe, čini se da nedostaje i deo projektovanih javnih objekata.

Nepoznato je zašto nije nikada došlo do izgradnje ostala tri solitera, posebno što je u vreme njihovog nastanka tadašnja država uzela poslednju veliku tranšu međunarodnih kredita zbog čega je to doba ostalo kasnije zapamćeno kao “zlatno“.

Koji god razlog bio, možda bi kompletiranje projekta sa svih šest “kula” zaista formiralo neku novu voždovačku celinu. Ono što je sigurno, jeste da bi to značajno izmenilo vizuru ovog dela Beograda, i učinilo je “gušćom”. Neko će danas možda reći srećom nije, a neko – da bi to značajno modernizovalo Voždovac.