NAJNOVIJE
Top

Kada je 19. novembra 1969. godine u dnevnoj štampi obelodanjen plan da će se u najužem centru grada izgraditi tri velike podzemne garaže za 1.200 do 1.500 automobila, osim same prvobitne zapanjenosti u javnosti takvim novitetom, teško i da je iko mogao da poveruje da će samo deo tog ambicioznog projekta biti delimično ostvaren – i to tek posle 35 godina.

Ako danas razmišljamo o saobraćaju s kraja šezdesetih godina, to za današnje gužve, kolapse, nedostatak parking mesta, provlačenja i šume semafora, ipak deluje kao prava idila. Ali, već tada urbanisti su primećivali da će nas parkirani automobili preplaviti u centru grada.

Zato su se odlučili na “radikalnu” ideju: radikalnu za naše uslove i gotovo neverovatnu za pojam koji je o saobraćaju imao tadašnji Beograđanin – da u zoni zdanja Skupštine naprave čitav povezani sistem podzemnih garaža.

Kako li je neko u fići, ko bi se približavao iz Bulevara tadašnjem trgu Marksa i Engelsa, današnjem Trgu Nikole Pašića mogao da zamišlja podzemni svet u koji bi se spustio kako bi ostavio svog ljubimca na sigurnom mestu, tako da ne mora da strepi od “pauka”, prijava, niti da će nekome da zasmeta na trotoaru?

Podzemne garaže su, bar kako su pisale “Večernje Novosti” novembra 1969. godine, bile prava naučna fantastika, nešto što je moglo samo da se nasluti negde u Americi, Britaniji, Zapadnoj Nemačkoj.

Bili su to smeli planovi, a mesto koje je odabrano za ovaj podzemni svet, bilo je logično i umešno odabrano, uprkos iščuđavanju jednog dela javnosti. Uglavnom one koja nije vozila ili posedovala automobile.

Problem parkiranja u centru Beograda bio je prisutna tema još od početka šezdesetih: prizor iz Makedonske ulice

Plan izgradnje velikih podzemnih garaža u srcu grada ozvaničio je ondašnji Savet za urbanizam Beograda i po njemu je trebalo da se prokopaju ispod Trga Marksa i Engelsa (današnjeg Trga Nikole Pašića), u Pionirskom parku ispred starog dvorskog zdanja, tadašnjeg Predsedništva Gradske Skupštine, i odmah preko puta – između Savezne Skupštine i Vlajkovićeve ulice.

Sve tri podzemne hale, kapaciteta od 400 do 500 vozila, po projektu su predstavlјale čitav sistem podzemnih saobraćajnica međusobno povezanih tunelima.

Trebalo je da budu što pristupačnije za automobile koji nailaze iz tri osnovna pravca prestonice – Novog Beograda, Slavije i Bulevara revolucije, današnjeg Bulevara kralјa Aleksandra.

Podzemna garaža ispod Savezne skupštine primala bi vozače koji dolaze sa Bulevara revolucije i Kosovske ulice, a ona preko puta imala bi vezu do Ulice maršala Tita (današnje Ulice kralјa Milana) preko saobraćajnice Dragoslava Jovanovića.

Svi beogradski vozači u to vreme strahovali su od “lisica” kojima se kažnjavalo nepropisno parkiranje

Prema planu Saveta za urbanizam Beograda, neke od ovih garaža trebalo je da imaju i više podzemnih spratova, o čemu bi se odlučivalo kasnije u toku detalјnijeg projektovanja.

Parkirališta ispod zemlјe, kako su naglašavali stručnjaci, moraju da imaju vrlo čvrste “krovne” konstrukcije, jer njihovi nadzemni delovi moraju da zadrže postojeću namenu trgova i parkova. Drugim rečima, prema pisanju “Večernjih novosti”, iznad garaža je moguće saditi samo sitno rastinje – “parterno” zelenilo, a predviđale su se i fontane, kiosci, travnjaci i slično.

Treći podzemni parking trebalo je da po izgledu bude najzanimlјiviji, ali je od početka bio sporan.

Naime, osim mesta za četvorotočkaše između Savezne skupštine i Vlajkovićeve ulice, trebalo je da se podigne višespratna garaža. Broj nivoa nije bio određen urbanističkim uslovima, već je ostavlјena mogućnost da projektanti sami predlože rešenje. Jedini uslov bio je da garaža bude niža od okolnih zgrada u Vlajkovićevoj i Kosovskoj ulici.

Međutim, uklapanje višespratnog hangara za automobile i to baš između starih zdanja Skupštine i bivše zgrade CK koje su na tom prostoru već odavno predstavlјaju formiranu arhitektonsku celinu bio je ozbilјan poduhvat. A javnost je posebno bila skeptična prema garaži u zoni Skupštine SFRJ.

Treća garaža biće izgleda ne samo najzanimljivija, nego možda još i na samom početku – najviše sporna. Naime, osim podzemnog parkinga, na prostoru između Savezne skupštine i Vlajkovićeve ulice, treba da se podigne i višespratna nadzemna garaža. Istina, broj tih spratova nije određen urbanističkim uslovima, već se ostavlja mogućnost da projektanti sami predlože rešenje. Ali, uz jedini uslov da garaža bude niža od okolnih zgrada u Vlajkovićevoj i Kosovskoj ulici. Biće vrlo zanimljivo, na koji će to način urbanisti “uklopiti” ovaj višespratni “hangar” za automobile i to baš između starih zdanja Skupštine i bivše zgrade CK koja odavno predstavljaju formiranu arhitektonsku celinu“, pisale su 19. novembra 1969. godine tadašnje najtiražnije novine „Večernje Novosti“.

Jedina lokacija predviđena originalnim planom za izgradnju podzemne garaže na kojoj je, ali tek tri decenije kasnije, realizovan parking bio je park ispred Starog dvora

Urbanisti su, tako, planirali definitivno, saobraćajni stacionarni čvor pred kapijom starog dela grada i Trga republike. To bi bio čitav sistem podzemnih garaža, spratova, puteva koji bi ih povezivali, ali i pešačkih prolaza.

Zanimljivo je da je prema ovom planu ipak izgrađena velika podzemna garaža ispred Starog dvora (Skupštine Grada Beograda), ali tek 2005. godine. Ostale dve nisu.

Danas je ideja podzemnih garaža i te kako aktuelna, ali ne na način da se one koncentrišu na jednu lokaciju, već tako da se ravnomerno rasporede po centru grada i oslobode ulice nepotrebnih zauzeća stacionarnog saobraćaja.