Kompjuter koji je trebalo da stane u šaku – šta je značilo PDA
Ponekad zaboravljamo da je naš pametni mobilni telefon zapravo kompjuter i to veoma moćan!
San da kompjuter stane u džep star je koliko i komercijalni računar i bilo je zaista mnogo pokušaja od 1980-tih godina, manje ili više uspešnih, da se kompjuter spakuje tako da može da stane u jednu šaku.

Devedesete i pojava interneta bile su prekretnica. Kompjuteri su uveliko bili u kancelarijama, prodrli su u mnoge domove i bilo je vreme da se napravi verzija za poneti, ali ne u tašni nego – u džepu.
Džepni kompjuter bio je skupa, pomalo nepotrebna, ali slatka i prestižna igračkica. Mnogi koji su u to vreme sebi priuštili običan mobilni telefon i kućni kompjuter mogli su samo da maštaju o ovakvom gedžetu. Mogli ste da pratite kalendar, da upisujete važne datume, pravite beleške, čuvate telefonski menik, a kada bi bila moguća veza s internetom čak i da šaljete mejlove i pretražujete WEB, što je bilo malo komplikovanije.

Istorija džepnog kompjutera seže u osamdesete godine, kada se pojavio prvi takav uređaj “Organizer“.
Od 1992. godine u upotrebi je termin PDA – Personalni digitalni asistent. Prvi ovakvi računari imali su jednostavne jednobojne ekrane loše rezolucije, baš kao stari mobilni telefoni, ali su ti ekrani bili veći i imali su detaljnije grafičke prikaze.
Neki od ovih uređaja su imali ugrađen i mobilni telefon, ali to su bili samo pokušaji da se dva različita uređaja povežu. Na primer, Nokia 9000 Communicator bio je hibrid telefona i džepnog kompjutera.

Početkom dvehiljaditih pojavilo se nešto što liči na današnji mobilni telefon, ali to je bio ipak samo PDA. “Palm Computer” razvio je džepni kompjuter bez tastature! Dakle – ekran je bio “ceo svet”, a kao dodatni alat mogla je da se koristi olovka. Potpuni smisao ovi džepni računari dobili su u trenutku kada su mogli da se priključe na WiFi. Reklo bi se, to je današnji “pamtni telefon”. Pa… falilo je još malo da se dođe do toga!

Pojava “smartfona” zaista je stavila tačku na svaki dalji pokušaj da se razvija džepni kompjuter. Ali pre nego što se “smartfon” izrodio, konkurenti su se utrkivali ko će pre da usavrši i poveže svoje klasične telefone s internetom, da im doda nove funkcije.
Jer, telefon je do tada služio samo za pozive i poruke.
Pojavili su se najpre dodaci, na primer: mp3 plejer kao poseban priključak mobilnom telefonu, GPS prijemnik, tastatura… Kamera je tada još bila “naučna fantastika”, ali i za fotografije su se razvijali eksterni dodaci, čak i kada je kvalitet ekrana bio mizeran.
Još jedan zanimljiv PDA koji je ličio na “smartfon” i dugo se održao zahvaljujući praktičnosti i tadašnjem stanju tehnologije bio je nekad čuveni BlackBerry, praktično “deka” današnjih telefona, ali s tastaturom.

Proizvođači mobilnih telefona odlučili su se na pobedonosni sprint u trci s džepnim računarima razvojem velikog “tač-skrin” ekrana na svoje uređaje. Dobar ekran, GPS navigacija, kamera i moć pravog računara osnovna su karakteristika “smartfona” koji su, tako “sahranili” PDA. Ovaj termin danas više nema nikakvo značenje, kao i mnoge druge skraćenice digitalnog sveta, PDA je ostao upisan u istoriju i nostalgična sećanja starijih generacija.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
