Banatski “butlegeri” spas od gangstera u Americi našli na beogradskoj kaldrmi
U proleće 1933. godine, dok se sa druge strane Atlantika nazirao kraj jedne od najburnijih era u istoriji Amerike – ozloglašene prohibicije, na beogradskoj kaldrmi kretao se čovek iz samog srca te mafijaške ere.
A niko nije mogao ni da pretpostavi koliko je ta neugledna prilika bila povezana sa gangsterskim dešavanjima na ulicama američkih gradova o kojima je čaršija opčinjeno pratila vesti u novinama.

U jednom beogradskom stovarištu piva, svakog dana od osam ujutru do četiri popodne, jedan čovek je smireno punio staklene flaše.

Zvao se Obrad Vlaučin, među prijateljima poznatiji kao Boba. Ko ga je posmatrao u radničkom odelu, teško je mogao naslutiti da gleda čoveka koji je do juče ležao na gomili nekoliko miliona zarađenih na krijumčarenju viskija u Detroitu. Niti bi i pomislio da je bio akter krvavog rata u kom su učestvovali nasilni mafijaš Al Kapone i ostali najopasniji gangsteri.

Priča o srpskim “butlegerima” (ljudi koji su organizovali tajnu proizvodnju alkohola, uvoz morem ili iz Kanade i Meksika, i distribuciju pića do tajnih barova), nije počela revolverima i hrpom para, već u klasičnom banatskom maniru i skromnim salašima – sa bećarski naherenim šeširima, crnim janklijama i skromnim snovima o boljem životu.
Sima Mihajlović i Obrad Vlaučin krenuli su otprilike u isto vreme preko okeana, početkom 20. veka, iz svojih sela pored Bečeja, odnosno, Bečkereka, današnjeg Zrenjanina. Sa vrlo malo novca u džepu stigli su u Njujork.

Počeli su kao fizikalci na najtežim lučkim poslovima, pa su prešli na fabričke trake. Sima se preselio u Čikago kod čuvenog milionera Džordža Vanderbilta, dok je Obrad radio kod Henrija Forda u Detroitu.
Međutim, kada je već 1916. u Americi polako počela priprema za uvođenje prohibicije, koja je kulminirala čuvenim 18. amandmanom iz 1920. godine, dogodio se nesvakidašnji fenomen. Oni koji su dotle pili alkohol samo o rođendanima i tokom Badnje večere, odjednom su žudeli za pićem.

Obrad Vlaučin je u svet kriminala ušao sasvim slučajno. Dobivši želju da popije čašu domaćeg vina, sada zabranjenog, kupio je stotinak kilograma grožđa i izmuljao “šiler“. Ostatak nije bacio, prelio ga je vodom i dobio odličnu komovicu. Kada je shvatio da prijatelj Frenk, amerikanizovani Poljak iz Detroita, plaća suvim zlatom svaki galon, Obrad je skinuo radnički kombinezon i dao otkaz kod Forda. Počeo je da pravi viski i džin od suvog grožđa i kleke za desetine tajnih lokala, zarađujući milione na jeftinim sastojcima koje je kupovao u običnim bakalnicama.

Dok je Obrad širio posao u Detroitu, Sima Mihajlović je u Čikagu postao Džimi-Sima Mičels, i na prohibiciji je toliko profitirao da je postao čovek sa nekoliko kuća, dva luksuzna automobila, zlatnim zubima i neizbežnom havanom među usnama. Ali čikaški asfalt bio je daleko krvaviji od detroitskog.

U čikaškim barovima, gde su se za ogromne pare točila loša vina i gde su se revolveri potezali naprečac, Džimi-Sima se ubrzo našao na meti ozbiljnih igrača. Priču o njemu je u Beograd doneo izvesni slikar Goja Gojević, prepričavajući je reprizno u “Kasini” na Terazijama, nakon što je u Čikagu i sam osetio užas gangsterskih obračuna, uspevši da se na vreme živ vrati kući.

Džimi-Sima je se sukobio sa Italom Rozom, opasnim Napolitancem i saradnikom ozloglašene braće Kapone, Alom, Ralfom i Frenkom.

Susret Džimi-Sime i Itala Roza u jednom baru ostao je upamćen po kratkom i napetom razgovoru:
– Ti, lepi moj, prodaješ viski, a? – pitao je Napolitanac sa blagim smeškom.
– Jes, mister! – odgovorio je hladnokrvno Banaćanin.
– I pare zarađuješ, a?
– Jes, mister!
– I meni konkurenciju teraš, a?
Pre nego što je Sima stigao da izgovori treće “Jes, mister!”, Italijanova teška pesnica ga je oborila na pod.
– Ako mi i dalje budeš smetao, drugi put se nećeš ni dići, jer će ti iscuriti više krvi nego što možeš da podneseš! – doviknuo mu je Roza dok se lokal smejao.

Međutim, Lala sa Tise nije bio čovek koji lako odustane. Preživeo je sve obračune i kraj prohibicije ga nije toliko pogodio pošto je od krijumčarenja stekao bogatstvo. Jedino što je, govorile su kasnije legende, kao “penzionisani kriminalac” u Americi do kraja života žudeo za dobrom banatskom pitom gužvarom.

Sa druge strane, videvši kako se u gangsterskim obračunima oko biznisa sa ilegalnim alkoholom glave gube u sekundi, Obrad Vlaučin je odlučio da se sa zarađenim milionima povuče na vreme i vrati u domovinu, Kraljevinu Jugoslaviju. Ipak, balkanska sudbina imala je drugačiji scenario. Sve milione koje je doneo iz Amerike, Vlaučin je u otadžbini ubrzo izgubio kroz razne neuspele poslove i investicije, nevešt drugom poslu osim “butlegerskom”

I tako, dok se u Americi te 1933. prohibicija konačno raspadala i ulazila u istoriju, nekadašnji detroitski milioner i kralj ilegalne komovice bio je presrećan što je u Beogradu uspeo da nakon svega nađe posao u jednom stovarištu piva, osiromašen ali živ.
Težio je američkom snu na najopasniji mogući način, a život sačuvao – na beogradskoj kaldrmi.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
