![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/02/Bicycle-Vintage-Playing-Cards-2.jpg)
Beograđanima se ukazala prilika da nauče “veštinu” igranja karata tek doseljavanjem stranaca “od preko Dunava” u Beograd, gde su stalno ili privremeno živeli, a kasnije dobijali srpsko državljanstvo.
Novi stanovnici prestonice koji su mahom prelazili iz Zemuna i Pančeva bavili su se uglavnom trgovinom ili su bili vlasnici lokalnih kafanica i mehana. Mnoge kafane su u to vreme bile i javne kuće gde su boravile prostitutke koje su Beograđani nazivali ,,zle žene”.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2023/10/111-kafane-2-1.jpg)
Kako Beograd još nije imao noćnu rasvetu kafane su radile samo danju, ali za specijalne goste otvarale su vrata i noću. Ti specijalni gosti su uglavnom krišom prelazili iz Zemuna u Beograd kako bi u nekoj od lokalnih birtija, koju su držali stranci, mogli da se razonode.
To je bila 1837. godina, kako je zabeležio Golub Petrović, član magistrata okruga beogradskog, pa u pismu knezu Milošu govori: ,,Po nekim mestima, poglavito gde su sastaju kraljevski podanici kafedžije ili mehandžije, po nekad po neka potajna društva drže u ugovorene dane i sate, igranjem karata za novce, vreme svoje prekraćuju”.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/02/alicard4_1200x12001276107513616906579.jpg)
Međutim kako je ovo bilo nešto potpuno novo u Beogradu, ni u uredbama, ni u zakonima nije bilo ničega što bi moglo da zabrani ovu vrstu zabave. Zamoljen je sam knez Miloš da interveniše.
On tada jednim aktom zabranjuje igranje karata i kaže: ,,Svakij onaj, bio on čij mu drago podanik, živeći u Srbiji, podleže zemaljskim uredbama i ovima se bezuslovno povinovati se ima”.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/02/88feeeaeaf39f7378266a9e70070e4024658155552208673894.jpg)
Ali, kartanje se kao zaraza brzo širilo, i za ovo se brzo doznavalo, pa su se mnogi Beograđani pridruživali svojevrsnim kockarskim klubovima.
Dok su 1837. godine jedini igrači bili austrijski podanici, 1838. godine zajedno sa njima krenuli su i Beograđani. Kartalo se obično noću, pa se u jednom ugovoru između Josifa Almuzlina i stranog podanika Alojza Gerlea to lepo i videlo.
U tački četiri tog ugovora stoji: „Ako se igraju karte dužan je Alojz Gerle jednu od svojih soba k tome dati, a tako isto i potrebne sveće, a Josif Almuzlino dužan je karte davati i što na karte u kutiju dođe, deliće obojica na dva dela“.
Karte i kartanje su osvojili Beograđane.
Sve su bili u ono vreme češći protesti i žalbe porodica koje su zbog gubitka na kartama ostale bez prihoda preko noći, pa je to nateralo kneza, Magistrat i Sovjet da pooštre kazne i pripaze na sumnjive ljude i kafedžije u čijim se lokalima kockalo.
Stoga je već 1838. godine poslat cirkular beogradskoj policiji, ali i svim ostalim policijama Srbije.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2023/08/1-Medium.jpg-1.jpeg)
U njemu je između ostalog stajalo: ,,Isto tako, dolazna je Njegova Svetlost da se mnogi na novce kartaju i tim i sebe i svoje imanje upropaštavaju, na ovim našavši sebe pobuđena blagovolela je Sovjetu preporučiti da on kako skitanje noću bez fenjera, tako i igranje karata na novce svuda po varoši strogo zabrani”.
Uredba i zabrana nisu uticale na to da se karte više ne igraju. One su se i dalje i ilegalnije igrale, sticajući nove pristalice.
Nije prošlo tri godine od kako su karte stigle u Beograd, a već je i beogradska okolina bila uveliko upoznata sa tajnama kockanja na kartama.
Tako su 1840. godine karte stigle i do Smedereva, pa i odatle počinju da stižu prve žalbe.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/02/kartanje5308726756153497254.jpg)
![kaldrma.rs logo portala](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/03/kaldrma.rs_.png)
Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…