NAJNOVIJE
Top
vlada ilic gradonacelnik beograda

Nije lako nabrojati šta je sve urađeno u Beogradu dok je najbogatiji Srbin u to doba Vlada Ilić upravljavao srpskom prestonicom od 1935. godine i koliko je to doprinelo modernizaciji grada, sve do danas. Ali zaboravljeno je i da su ga oponenti istovremeno, u vreme najvećeg uspeha i rasta prestonice, lažno optuživali da je “baš on” u Prvom svetskom ratu, kad se krvarilo na Ceru i Kolubari, “srpskoj vojsci prodao opanke od presovane hartije” koji su se, tvrdili su, “raspadali posle nekoliko dana nošenja” i tako “zaradio velike pare”.

Sudbina Vlade Ilića je priča o jednom zaboravu. O zaboravu da je u isto vreme kada su se ređali uspesi čoveka zaslužnog za mnogo toga što je Beograd u godinama pred Drugi svetski rat učinilo modernom prestonicom, došla i epizoda koja se u njegovoj biografiji kasnije uglavnom zanemaruje ili se provuče kroz jednu rečenicu.

Epizoda koja je trebalo da naruši važnost svega što je Vlada Ilić uradio nakon što je 10. januara 1935. postao predsednik Beogradske opštine, ili, što bi se reklo – gradonačelnik.

Za vreme Ilićevog mandata izgrađeno je ili je započeto da se gradi kao nikada do tada u Beogradu – desetak škola, Gradska bolnica, Poliklinika za kožne i venerične bolesti, Dom dečje zaštite u Zvečanskoj i Univerzitetska dečja klinika u Tiršovoj, Gradska poliklinika, Dezinfekcioni zavod.

Puštena je prva tramvajska linija koja je spojila Beograd i Zemun i otvoren Beogradski sajam, oličenje ekonomskog razvoja grada. Ime Vlade Ilića vezuje se i za postavljanje kamena temeljca za izgradnju Hrama Svetog Save, otvorio je most Kralja Aleksandra (na tom mestu je danas Brankov most) i most Kralja Petra (tamo gde je Pančevački most), u to doba završen je Dom Narodne skupštine.

Kao najbogatiji Srbin poklonio je svoje imanje za formiranje Zoološkog vrta kojem je od svog novca darovao i nekoliko životinja, među njima i čuvenog aligatora Muju, još uvek živu atrakciju Vrta dobre nade.

Od bogastava do bede

Za zasluge kako za razvoj Beograda tako i Srbije nagrađivan je sa svih strana, pa su tako njegove grudi krasili francuski Orden Legije časti oficirskog reda, čehoslovački Orden Belog lava II reda, mađarski Veliki krst sa lentom, a u Kraljevini Jugoslavji odlikovan je Ordenom Crvenog krsta i Ordenom Svetsog Save I reda.

Na Spasovdan 1939. godine mu je u ime kralja Petra II Karađorđevića najviše ratno odlikovanje Karađorđevu zvezdu sa mačevima uručio armijski general Milan Nedić. E, i ova rečenica je važna za našu priču o zaboravu. Veoma.

Čak se izaslanik nemačkog Rajha u Beogradu Viktor fon Heren zalagao potkraj 1938. da Ilić, sa kojim se knez Pavle savetovao oko svih važnih političkih tema, postane predsednik Vlade.

S početkom Drugog svetskog rata odlučio je da se posveti industriji i proizvodnji, a po oslobođenju nove partizanske vlasti su mu konfiskovale svu imovinu i osudile ga na 10 godina robije pod optužbom da su njegove fabrike radile tokom okupacije i da su jačale ratni potencijal neprijatelja. Kažu da ga je od pogubljena spasao Vinston Čerčil založivši se kod Tita. Ilić je potom kao narodni neprijatelj kaznu služio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, a čistio je i beogradske ulice. Pušten je na slobodu 1951. Ubrzo se šlogirao i već 1952. umro u najvećoj bedi u potkrovlju kuće svog rođaka.

Rehabilitovan je 2009. odlukom Okružnog suda u Beogradu kojom je presuda Vojnog suda iz 1946. proglašena ništavnom.

I gde je tu zaborav s početka naše priče?

Kraljevsko kumstvo

Rođen je 1882. godine. Imao je petoricu braće i dve sestre, a otac Kosta, kog su zvali Mumdžija jer se bavio izradom sveća, bogatio se kako od svog zanata, tako i ženidbom, zelenašenjem, trgovinom, otkupljivao je turska imanja posle oslobođenja Južne Srbije, a i jedan je od osnivača prve leskovačke štofare koja je taj kraj ekonomski preporodila. Imao je Kosta toliko novca da je među prvima slao sinove da uče škole u inostranstvu.

Tako je i najmlađi Vlada završio Trgovačku akademiju u Beču, a potom i Višu školu u Ahenu, smer za tekstilnu proizvodnju. Kad je okončao školovanje njegova porodica je kupila Fabriku vunenih tkanina na Karaburmi 1905. godine, a on se oženio Olgom Jovanović Dunđerski, najpoželjnijom srpskom miraždžikom i ćerkom očevog poslovnog parnera, čija je tetka bila čuvena Lenka Dunđerski. Na venčanju kum im je bio Aleksandar I Karađorđević.

Moderna fabrika vunenih tkanina Vlade Ilića na obali Dunava, u beogradskom kraju Karaburma, otvorena 1905. godine, bila je jedna od najvećih fabrika tadašnje srpske privrede

Kapa dole za sve njegove poduhvate koje smo pomenuli, a i one koje nismo a doprineli su razvoju Beograda, za sve ono što je Olga po njegovom dolasku na mesto gradonačelnika učinila za siromašnu decu, što im je poklonila stotine kaputa, što ih je darovala za praznike…

Ali ima u svemu tome i mnogo gorčine. I ona nas napokon dovodi do priče o zaboravu. A nije red zaboraviti. Pogotovo ne sada kada se ponovo s pijetetom govori o slavnoj srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu, o pobedama, o žrtvama…

Ti junaci sa Cera i Kolubare, ti naši preci kojima u slavu pesme pevamo i čija imena ponosno izgovaramo, ginuli su bosi i bosi jurišali raskrvavljenih tabana na neprijatelja… I to sve zbog Vlade Ilića!

Tako su govorili njegovi suparnici u vreme kada je vodio Beograd.

Taj je Vlada, kojeg nazivaju legendarnim gradonačelnikom Beograda, te 1914. godine sa bratom, dvojicom radikalskih poslanika i pukovnikom Dušanom Popovićem vojsci prodao 793.295 pari opanka načinjenih, kako je istraga kasnije utvrdila, od rđave trule kože ili presovane hartije koji nisu mogli da izdrže ni pet dana jer su se vlažili od kiše i blata i raspadali“, vikali su zapenušani opozicionari, ne mogavši da nađu čime drugim da opovrgnu uspehe velikog gradonačelnika.

“To je stvorilo ogroman problem za vojsku, a pričinjena je i velika materijalna šteta po državu. Neko bi rekao da je Vlada Ilić bukvalno gazio preko mrtvih da bi se dočepao bogatstva”, pisalo je po tadašnjim opozicionim novinama.. 

Uprkos činjenicama utvrđenim u istrazi koja je čak vođena zbog optužbi opozicije, zbog čega još u to vreme o kome su govorile optužbe Narodna skupština nije ništa preduzela protiv braće Ilić i ostalih učesnika u izmišljenoj “opančarskoj aferi”. Nasuprot, Vlada Ilić je već u februaru 1915. dobio novu porudžbinu za velike količine vojničkog veša, a pukovnik Popović je kasnije unapređen u načelnika Ministarstva vojnog.

Potvrdu svojih ljudskih i liderskih kvaliteta Vlada Ilić će dobiti posle rata, kada mu karijera kreće visoko uzlaznom linijom.

I tako, optužbe su pljuštale, tvrdilo se još sve i svašta, a Vlada Ilić je radio i gradio Beograd, uvodeći ga velikom brzinom u red modernih evropskih gradova. Svetla jugoslovenske i srpske prestonice su u to vreme daleko sjajila, privlačeći u grad brojne velike ljude tadašnje Jugoslavije i Evrope, bar za nekoliko metara dalje od uvreda koje su neprekidno lansirali oni koji nisu mogli da mu budu ni blizu ozbiljne političke konkurencije. A Vlada Ilić je nalazio načine da svoj ekonomski i politički, kao i istorijski, kapital umnogostruči.

Povoljan trenutak za protivnike čija su usta neprestano bila puna “opančarske afere” da vide kraj Vlade Ilića stigao je tako u oktobru 1944. godine. Mada, nisu se baš od tog momenta ovajdili: revolucionarni talas odneo je i njih i njihove političke laži i spletke.

Novi gospodari Jugoslavije, komunisti na čelu sa Titom, nisu imali ni volje ni vremena da slušaju besmislice o “kartonskim opancima”: svima su im zabranili rad, a neke od njih i pohapsili, pa i pogubili. Time je stavljena tačka na “aferu”.

Vladu Ilića je ipak kasnija istorija vratila na svetlost i zasluženi pijedestal. A imena “pouzdanih poznavalaca” tehnike izrade i prodaje opanaka “od presovane hartije” nema ni u tim pričama. Odnosno, nema ih više nigde.

Delo je ostalo, spletke nisu.