NAJNOVIJE
Top

Prosjaci su sastavni deo svakodnevice, tužan prizor koji ne obilazi nijedno društvo, vreme ni mesto. Ali, uređeno društvo uvek nekako gleda da stane na put ovoj pojavi.

Beograd je imao veoma loše iskustvo sa prosjacima već u prvoj polovini 20. veka. Gradska uprava je bila prinuđena da posle Prvog svetslog rata pokrene pravi rat protiv prosjaka!

Bilo je tu mnogo galame, okršaja, privođenja i otpora. Prosjaci su potezali štake i štapove i tukli one koji su se protiv njih borili. Tako je 1931. godine na beogradskim ulicama uhvaćeno 338 prosjaka, naredne 1.018, a 1933. čak njih 1.056. Odigravala se prava najezda prosjaka kojoj je moralo da se stane na put.

Prosjaci su zaposeli sve prometnije ulice i sva istaknutija mesta. Crkve, groblje i pijace bili su za prosjake zlatni majdani, a subota je bio dan njihove berbe.

“Bilo ih je kljastih i slepih, starih i iznemoglih, dece svih uzrasta, Cigana, raznih lenčuga i pijanica, pa i okorelih razbojnika. Bilo je siromaha, ali je bilo i imućnih ljudi, koji su prošnjom sticali imanja, ili ga prošnjom održavali i umnožavali. Apsolutna većina prosjaka nisu bili Beograđani.

“Oni su dolazili u Beograd sa svih strana Jugoslavije, jer im, s jedne strane, u Beogradu niko nije smetao u tome načinu pribavljanja sredstava za život, a s druge strane, Beograđani su oduvek darežljive ruke i dele milostinju bez velike formalnosti. Stoga je Beograd za prosjake bio pravi Eldorado, a za strance je zbog toga predstavljao grad bede i nevolje i vrlo slabo razvijenog osećanja socijalne solidarnosti”.

Sve ove reči zaista deluju surovo i mnogi Beograđani u početku su bili protiv ovakve borbe!

Međutim, evo o čemu se zapravo radilo. Borbu protiv prosjačenja je pokrenulo udruženje građana okupljenih na, zapravo, humanom zadatku. Međutim, metode koje su koristili bile su radikalne.

Danas bi ovakvo delovanje bilo zaista kontroverzno, a šta su bili njihovi ciljevi i koliko su u borbi uspeli pokazuje analiza Dima J. Stojanovića objavljena u Beogradskim opštinskim novinama 1933. godine, pod nazivom “Rad društva za zaštitu sirotinje i suzbijanje prosjačenja u Beogradu”.

Upravo iz ovog rada potiču gore navedeni citati.

Udruženje se, dakle, smatralo “socijalno-humanom institucijom“, pomagala mu je beogradska opština i Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, a cilj je bio jedan: da se iskorene prosjaci u Beogradu.

Polazili su od toga da je projačenje jedno društveno zlo, “socijalna bolest“.

“U prosjake idu oni koji su onemoćali za zaradu, a društvena i zajednica nije ničim obezbedila egzistenciju za takav slučaj, te su bačeni na milost i nemilost okoline; zatim oni koji hoće olako, bez napora da žive: razne lenčuge, pijanice, uopšte ljudi paraziti, koji su bacili obraz pod noge i skinuli sa sebe ljudsko dostojanstvo. Kod prosjačenja nije u pitanju samo izdatak i lična neprijatnost, nego su u pitanju ugled Beograda kao prestonice i socijalna svest i humanost beogradskih građana“, piše u ovom radu.

Dakle, problem je bio kompleksan, a rešenje sledeće: uhvatiti sve prosjake, pa pomoći onima koji su siromašni i koji su Beograđani, a sprečiti da “posao” nastave oni koji prose iz drugih pobuda ili su došli iz drugih krajeva. Njih su progonili putem vlasti iz Beograda.

Radu na terenu dodali su i zadatak da pomažu sirotinji, kako bi predupredili ljude koji još nisu postali prosjaci, da posegnu za tim.

“To su mahom bili oni stanovnici Beograda koji su kao radnici raznih zanimanja radili i privređivali koliko su mogli i od toga živeli; a kad su ostareli i oslabeli, ili kad su osakaćeni i tako prestali raditi, prestali su i zarađivati. Pošto ih današnje društvo nije ni na koji način obezbedilo za slučaj starosti i iznemoglosti, oni su upućeni na život od tuđe milostinje. Zato su i prinuđeni da pruže ruku. Dok su bili snažni davali su svoju snagu društvu, a kad su iznemogli društvo im je dalo prosjački štap”.

Rad je otpočeo 1931. godine i to veoma ozbiljno. U kancelariji su primali prosjake, bilo da su dovedeni, upućeni ili su sami došli, o njima su vodili evidenciju i pomagali im novčano i robno. Upućivali su ih i u društvene kuhinje i prenoćišta (društvena skloništa), kao i lekarima.

Bilo je velike, a često očajne borbe između pojedinih upornih beogradskih profesionalnih prosjaka i članova Društva, pomaganih od žandarma.

Aktivisti Društva su se u više mahova vraćali razbijenih glava, izgrebanih lica, krvavih ruku. I u samoj kancelariji potezani su štapovi, štake i pesnice; a psovanje, grdnje i vikanje bile su obične pojave, protiv kojih se društvenjaci nisu bunili.

Ova akcija bila je veoma ozbiljna, vodile s se detaljne evidencije o korisnicima, preduzetim merama i pomoći, prilozima. Ljudima je pronalažen posao, dodeljivan alat, pozajmice za razvoj zanata…

Kuhija i sklonište bili su sastavni deo društva i veoma bitna mesta za pomoć, a u njima su se upošljavali i sami prosjaci. Posećivao ih je lekar, imali su i biblioteku…

Ipak, prosjačenje nikada nije nestalo sa ulica Beograda, ni u kasnijim vremenima kada je sistem bio mnogo stroži prema njima. Jednostavno, tu je i kao da nikada ne može da nestane, šta god ko radio.