“Mi, žene, staloženije smo, okretnije, govorljivije i sa mnogo boljim ukusom…”
Ovo nije izjava neke influenserke 2026. godine, niti feministrkinje, niti borkinje za ženska prava već rečenica koju je izrekla Bela Anđelo 1934. godine.
Vlasnica parfimerijske radnje u Beogradu, tako je objasnila situaciju novinaru koji je u svome tekstu dodao i da su “žene vrednije, pažljivije, urednije i raspolažu sa više ukusa”.

Pričao je priču ondašnjoj beogradskoj čaršiji o emancipaciji žena u Kraljevini Jugoslaviji, da su izašle iz kuće i napustile život “između četiri zida”, stale na crtu muškarcima u kancelarijama, školama, trgovini, pa čak i kao “inspektor, lekar, advokat i sekretar suda”.

– Već pet godina radim kao samostalan trgovac sa artiklima za žene – ponosno je istakla Bela.
Njen muž je bio zubni tehničar, ali “njegovi prihodi nisu toliko veliki da bi mogli da zadovolje životne prohteve jedne savremene porodice”.

Bile su potrebne dve plate. A Bela ne samo da je dopunjavala budžet, već je istinski uživala.
– Radim sa puno volje i zadovoljstva, i mišljenja sam, bar koliko poznajem žene, da svaka treba radi nešto tako. Rad nam ne pada teško, jer ga ne radimo samo što moramo već i zato što ga volimo.

A onda je izgovorila nešto što će se u narednim godinama i obistiniti..
“Sa ženom trgovcem sve se više sretamo u čaršiji i ona će sve više prodirati, naročito u pojedinim branšama, u artiklima potrebnim za ženu – parfem, šešire, svilu, štofove, cipele, rublje… Žena će uvek moći lepše da izabere i bolje da proda nego muškarac, i ona će u toj vrsti trgovine muškarcu postati vremenom sve veći konkurent”

Da ste 1934. pitali bilo kog ekonomistu ko će 2026. donositi većinu potrošačkih odluka verovatno bi slegao ramenima. Bela Anđelo ne bi. Ona je to već znala.
Bosiljka St. Beložanski, bila je slikarka i nastavnica crtanja u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (današnja Peta). Ostalo je zapamćeno njeno svedočanstvo o dominaciji žena na fakultetima.

– Na filosofskim fakultetima daleko su mnogobrojnije od studenata muškaraca. Po višim školama gotovo isto tako. U gimnaziji, u kojoj sam nastavnica, isto.
A onda je izgovorila argument koji je 1934. bio gotovo revolucionaran. Nazvaćemo ga “brak kao zajednički ekonomski projekat”.

– Moja plata, makoliko mala, ipak koristi mnogo. Uostalom, pre venčanja moj muž i ja računali smo s tim da imamo oboje prihode. Svi oni muževi i žene koji rade, uvek s time računaju. Kad bi jedno od njih izgubilo mesto, bio bi doveden u pitanje i opstanak porodice, a često, verujem, i braka i sreće.
Naza Cvejanov, privatna pisarica, završila je Trgovačku akademiju i daktilografski kurs i to “samo zato da bih mogla da pomognem svoje roditelje i da im olakšam materijalni položaj”. Njena plata iznoslila je 1.500 dinara mesečno. Bila je iznad proseka radničkog.

Evdokija Siriščkov bila je ruska emigrantkinja. U Rusiji joj nikad nije palo na pamet da radi. Onda je došla kriza, muž je ostao bez posla, pa su osmislili mali biznis – on pravi svilene lustere, ona ih prodaje.
– Da ja ne prodajem lustere morali bismo da nađemo neku prodavačicu, kojoj bi išao deo naše zarade i naših prihoda. Ovako radimo oboje. Tako se naši prihodi upotpunjuju. Imamo koliko nam je potrebno za skroman život, a ja sam svesna toga da nisam parazit. Svaki zarađeni dinar čini mi veliku prijatnost.

Dok je Bela u svom parfimerijskom salonu planirala kako da počisti mušku konkurenciju, na pijaci na Cvetnom trgu Živka Jovanović vodila je sasvim drugu bitku.
– Moj muž radi na pijaci sa jednom robom, ja sa drugom. Zaradimo toliko koliko da se ne umre od gladi. A kad bi radio samo moj muž, nikad ne bismo imali da platimo kiriju. Muškarci uglavnom kad prodadu nešto, svu zaradu bi još u podne potrošili na piće.

Vođene čistom inteligencijom i instinktom za preživljavanje, postavile su temelje finansijske nezavisnosti žena na Balkanu i to držeći lekcije o poslu, moralu i kafanskim računima.
A sada je došlo doba da se priča o tome da li će i muškarci i žene uopšte imati gde da rade zaplašeni navodnom superiornošću veštačke inteligencije.
Navodnom.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
