“Beograd je velegrad. Grad u kome je teško sresti starog prijatelja”.
Ova rečenica možda i ne deluje tako čudno nekome ko je odrastao u velikom gradu. Ali, kada se neko iz “unutrašnjosti” nađe u Beogradu, zasigurno se neko vreme oseća kao stranac.

Ako govorimo o vremenu kada je ova migracija na liniji “provincija” – Beograd bila mnogo učestalija, mnogo je bilo takvih “stranaca”, ali oni nisu stvari prepuštali slučaju. Osnovali su svoje “ambasade“.

Deluje komično, možda pomalo i jeste. Zapravo, šaljiv je taj izraz, ali ovo zaista jesu bile prave male ispostave starog kraja i veza s rodnim mestom! U pitanju su bile – kafane.

Ovo je priča o razvoju grada, kada se u poznatim kafanama skupljalo društvo koje je imalo svoj “tajni kod“. To su bili stolovi gde su se sastajali samo ljudi iz “svog kraja”, gde se govorilo jednim naglaskom i gde su se spominjala jedna ista imena. O ovom fenomenu pisali su 1970-tih i štampani mediji, a naslov jednog od tekstova bio je jednostavan: “Kad dođu u Beograd”.

Naravno – ženidbe i sahrane u rodnom kraju bile su glavne vesti. Možda i ko se obogatio, ko je prodao imanje, ko je digao najveću kuću? Eee…
Kelneri su dobro poznavali ove ljude i govorili su da su oni najbolji gosti.

“Gurmani, sevdahlije i kavaljeri”, pisale su novine.
Ali, nije bilo s njima lako! Oni su se lepo držali među sobom i ponekad su se usuđivali na drskost.
“Ča je Londra kontra Splitu gradu”, pevali su Dalmatinci u jednoj kafani, čaše su im bile uvek pune, a naručili su samo litar vina. A onda se ispostavilo da su oni poneli svoje pićence u balonu i da su sami sebi napravili finu zabavu. Diplomatski imunitet!

“Znamo mi, lipi moj, da je to zabranjeno. Ali ča ćeš kad volimo ovaj dalmatinski ambijent! Ovaj zadah na ribu i bačve s vinom...”, govorio je jedan od njih.
Dalmatinska “ambasada” bio je “Polet”, a došljacima iz ravnog Srema, Slavonije i Banata to je bila “Zona Zamfirova”. Bila je to velika zemlja, pa se pamti da su u istu ovu kafanu dolazili gosti iz Zagreba i Ljubljane. Bila im je slasna srpska gibanica od 40 kora i župsko vino.

Kafana u hotelu “Balkan” je bila “ambasada” istočne Srbije. Tamo se točilo malo pivce i jeo fini gulaš.
Posebno je zanimljiv bio spoj bio u “Takovskom grmu”. Nekolicina fotografa iz Kladova i Golupca mogla je da motri na političare iz Hrvatske, advokate iz Jagodine i trgovačke putnike iz Vojvodine.

Teleća glava u saftu služila se u “Tri šešira”, a tu je bio i jedan Jova sa gitarom. Znak za “sastanak” bio je kad Jova zapeva “Oj devojče, Piroćanče”. Stolovi bi se tad spajali, a družina započela svoje priče, po svojim pravilima i sa svojim izgovorom.
Slovenci su birali “Dušanov grad”, Užičani su tačno znali koja je njihova lipa na Terazijama, a Nišlijama je “pripala” kafana “Beograd”.

Danas je teško pronaći neku ovakvu kafanu gde sede zemljaci. Ako se negde još sporadično i skupljaju, to ni ondašnji novinari istraživači ne bi mogli više da nanjuše. Jer, izmenilo se nešto suštinski važno: Beograd više nije velegrad, nego metropola. A to znači da u njega dolaze sve više i “zemljaci” ne iz drugih sela i gradova nego – kontinenata.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
