NAJNOVIJE
Top
tasmajdan stena

Grmelo je 2016. godine ispod tašmajdanske stene – navijači su bodrili Novaka Đokovića protiv Endi Mareja, u meču Dejvis kupa koji se tada odigrao između Srbije i Velike Britanije. Tašmajdan je poznat po bazenima, klizalištu i velikom sportskom terenu sa tribinama za 6.000 gledalaca, ali malo se zna da je baš na tom neobičnom mestu ušpravo tenis počeo da cveta u Srbiji, i to davne 1926. godine. Sport tada rezervisan za retke zaljubljenike, pročuće se u beogradskoj varoši ubrzo ali ne iz sportskih već zamalo tragičnih razloga.

Krenimo, ipak, redom. Te 1926. godine bio je na Tašmajdanu osnovan Beogradski tenis klub. On nije bio prvi – postojao je i klub “Šumadija”, ali ovaj novi je bio poprilično ozbiljan i prostran. Imao je čak pet igrališta, na kojima se održavao i međunarodni turnir za prvenstvo Podunavlja.

Neobičnost izabranog mesta činila je velika stena koja se nadvijala nad terenima. Još je veća misterija bilo ono što stena krije ispod – prirodnu i veštačku pećinu.

Kada je pre nekoliko godina rekonstruisan Sportski centar Tašmajdan, rađeno je i na steni. Moralo je tako, jer je vremenom postala porozna i krunila se gotovo na dodir. Pukotine su popunjene veštačkim kamenom, a u njih je postavljen i anker od pocinkovanog čelika. Stena je tako zakrpljena, ulickana i ojačana, a radovi konsolidacije i konzervacije tu izvedeni “in situ” prvi su zahvati te vrste izvedeni u svetu, naveo je na svom sajtu izvođač radova. Zato sada tašmajdanska stena izgleda pomalo neobično, kao da je veštačka. Ali, zapravo, reč je o prirodnoj steni, staroj 15-20 miliona godina koja je 1968. godine proglašena zaštićenim prirodnim dobrom. Vekovima pre no što je Opština beogradska teniskom klubu dala ovaj plac, na njemu je bio kamenolom. Rimljani, srednjevekovni Srbi, a potom i Turci, koristili su krečnjački kamen da bi gradili Beograd. A radovi na steni 2014. su morali da se urade zbog jedne umalo tragične epizode iz ne tako davne prošlosti.

Jer, Beogradski teniski klub umalo je krvlju platio to što je projektant potcenio ovu liticu. Sazidao je zgradu tik ispod, a u njoj smestio administraciju i prostorije za igrače: svlačionice, kupatila, hol u kojem su provodili vreme…

Jednog jutra, uoči Nove 1930. godine, na Tašmajdanu je nešto ozbiljno zagrmelo. Odlomio se ogroman deo stene i obrušio se na zgradu tenis kluba. Deo na koji je pala potpuno je uništen i da se kojim slučajem neko od igrača našao u holu, bio bi smrvljen.

Srećom, bila je zima, u celoj zgradi bio je samo čuvar i njegov drug, koji su baš imali sreće – spavali su u sobi koja je bila na samom kraju zgrade, a stena se obrušila na sredini. Čak, nisu ni znali gde je tačno gromada pala sve dok se nisu probudili i videli belaj.

A kakav je to prasak bio tokom noći, pokazuje i komentar jednog od njih – pomislio je da je “pukla Avala”!

Ovako je glasio izveštaj “Politike” od 1. januara 1930. godine o nesreći:

“Juče na noć u klubu je bio samo čuvar g. Grujica Radovanović, sa svojim drugom g. Radisavom Đerićem, radnikom. Oboje su spavali u čuvarskoj sobi, kad pred zoru, začu se veliki prasak i osetiše jak potres.

– Eto, rekao je Radisav, jesam li ja od uvek tvrdio da će jednog dana Avala da pukne – misleći da je tektonski poremećaj naneo štete Avali.

Grujica je ipak smatrao da je pala stena sa Tašmajdana, negde u blizini, ali ni jedan nije mislio da je pala na kuću i srušila je u sredini, dok se njihova soba nalazila na jednom kraju zgrade. Tek izjutra, kad su se digli videli su da je kuća, zidana od slabog materijala, potpuno srušena u sredini gde je bio hol u kome su preko leta sedeli igrači.

Sreća je da se odronjavanje stene dogodilo zimi kada nema teniskih igrača u klupskim prostorijama, inače je moglo biti dvadesetak mrtvih i teško ranjenih. Pored toga, samo neverovatnom slučajnošću nisu stradali čuvar i njegov drug.”