NAJNOVIJE
Top

Izašavši kao pobednik iz rata, koji je od 1736 do 1740. godine vodila protiv Austrije, Turska je pod svoju upravu ponovo stavila teritorije Severne Srbije i Beograda.

Poznat kao Bedem Hrišćanstva, Beograd nakon Bitke kod Grocke, vojevane 1739. godine, koja je rezultirala porazom austrijskih snaga, ponovo postaje glavna tvrđava Osmanskog Carstva prema srednjoj Evropi.

Svesni važnosti položaja i ne želeći da ponovo dožive poraz poput onog iz 1717. godine, kada je za račun cara Karla VI i slavu carstva princ Eugen Savojski osvojio grad, pobedišvi višestruko brojnijeg neprijatelja u čuvenoj bici vođenoj pod okriljem magle, osmanske vlasti u Carigradu su odmah krenule sa konkretnim koracima u cilju obezbeđenja i ojačanja tvrđave.

Međutim, uprkos velikim sredstvima koja su se, baš kao i u slučaju izgradnje baroknog Beograda i tvrđave za vreme prethodne austrijske uprave iz svih delova carstva slivala u grad, rezultati nisu bili zadovoljavajući.

Beogradski paša je sa svojom pratnjom i haremom stanovao u gornjem gradu, dok su se u donjem gradu i varoši, pored regularne vojske spahija nalazili i odredi janjičara koji su, po potrebi, popunjavani iz redova muslimanskog građanstva u varoši. Ipak, raznolikost vojnih odreda u gradu, sačinjenih mahom od neredovnih trupa janjičara, erlija i delija, koje je odlikovala plahovitost i slaba disciplina, ubrzo je počela da uzima danak.

Već na samom početku 1747. godine, dakle nepunih sedam godina od kako su ponovo ovladali Beogradom, za njega se, umesto do tada uobičajenog Darul-džihad (Kuća rata), sve češće koristio termin Darulfesad, što u slobodnom prevodu označava poprište zuluma i izopačenosti.

Iako veziri na položaju muhafiza nisu bili u stanju da na duže vreme održe red u tvrđavi i okolini, budući da su bili u neprestanim čarkama sa odredima raspuštenih janičara, daglija, krdžalija i drugih besposličara, koji su u buljucima pristizali sa svih strana, naročito iz Bosne i Albanije, a koje je, po rečima istoričara Vase Čubrilovića, na površinu izbacila feudalna anarhija u Osmanskom Carstvu.

Jedan je bio i zloglasni Deli-Ahmed, koji je na istorijsku scenu stupio osamdesetih godina XVIII veka, u jeku najvećih sukoba između regularnih carskih trupa i bezbrojnih odreda bašibozluka, ističući se kao jedan od vođa neregularnih janičarskih grupa.

Danas se gotovo ništa ne zna o njegovom poreklu, mestu rođenja i prezimenu. Njegove dobre veze sa janičarima u Bosni navode na zaključak da bi, možda, mogao biti odatle, budući da je najveći deo janičarskih starešina dolazio upravo sa druge strane Drine.

Istoričari poput Dušana Pantelića i pomenutog Vase Čubrilovića navode da je Deli-Ahmed, kao vođa jedne janičarske grupe u gradu, veoma često upadao u otvorene sukobe kako sa spahijama i zvaničnim turskim vlastima, tako i sa drugim protivničkim grupama sastavljenim, takođe, od neregularnih janičarskih odreda.

Austrijski izveštaji iz Srbije, pisani uoči rata sa Turskom, kao i za vreme samog rata, vođenog od 1788 do 1791. godine, ne pišu ni o jednom drugom vojnom zapovedniku iz redova turske vojske, koliko o Deli-Ahmedu.

Prek, nemilosrdan i plahovit, dobar ratnik i strateg, on je veoma brzo napredovao od skromnog vojnika, pripadnika beogradskog devedeset sedmog džemata janičara, do titule paše sa dva tuga, što bi, u kontekstu savremene vojne terminologije, označavalo divizijskog generala.

Sa usponom njegovog zapovedničkog, rastao je i materijalni status. Njegov poverenik, štićenik i prijatelj, trgovac Nikola Trajči, koji je radio i kao špijun za potrebe austrijske strane, navodi da Deli-Ahmed u Beogradu ima četiri kuće, da izvan zidina grada poseduje velika imanja i da u jednoj od kuća živi sa svojim ženama i decom.


Kada je 1787. godine počeo rat između Rusije i Turske, i kada je Austrija počela sa intenzivnim pripremama za ratna dejstva, borbe između neformalnih i zvaničnih turskih upravnika i vojske u Beogradu, bile su u punom jeku. Taj razdor između branilaca grada pokušali su da iskoriste Austrijanci, smišljajući taktiku za osvajanje grada na prepad.

Srpski trgovci iz Beograda, koji su već neko vreme održavali kontakte sa austrijskom stranom, predložili su da pomognu u izvršenju ovog plana, koji je ubrzo i sproveden u delo, doduše, delimično.

Naime, pošto se u Beču znalo za nerede između turskih snaga, kao i za nemar stražara koji su pazili na gradske bedeme, car Josif II je naredio da se čitavoj stvari pristupi ozbiljno i temeljno, postavivši general-majora D’Alvinčija za vrhovnog zapovednika napada na Beograd.

Prvi pokušaj napada izvršen je početkom decembra 1787. godine, kada su Srbi iz grada zaposeli Vodenu kapiju, zaglavili topove i čekali na dolazak austrijskih snaga. Magla, koja je sedamdeset godina ranije poslužila kao saveznik Eugenu Savojskom, ovoga puta se isprečila na putu austrijskog osvajanja Beograda.

Carska vojska, koja je lađama trebalo da dođe iz pravca Zemuna, i napadne grad na mestima koja su prethodno zaposeli srpski zaverenici, nije uspela da nađe put usred guste magle.

Zavera je ubrzo otkrivena, neki od zaverenika su pogubljeni, neki su morali da beže, ostavši pritom bez imovine, a najveća krivica pala je na Deli-Ahmeda, čiji su janičarski odredi bili stacionirani u kasarni donjeg grada.

Shvativši da se najednom obreo u položaju koji su njegovi protivnici odavno priželjkivali, Deli-Ahmed napušta Beograd i ubrzo postaje jedan od najvećih krvnika prvog organizovanog otpora protiv Turaka, organizovanog i vođenog od strane pobunjene raje – Kočine Krajine.

Ko zna kakva bi bila sudbina ovog kratkog ali neophodnog ustanka, vođenog od februara do septembra 1788. godine, da Koča Anđelković i njegovi ustanici sa druge strane nisu imali Deli-Ahmeda i njegove janičare, kojih je u jednom trenutku bilo i preko dve hiljade.

Nakon pada Kočine Krajine, Deli-Ahmed se na neko vreme ponovo vraća u Beograd da bi, narednih nekoliko godina, učestvovao u nizu represivnih akcija, koje su turske vlasti organizovale od Šumadije do Užica. Iako je u jednom trenutku izgledalo da mu je negdašnja pobuna protiv zvaničnih gradskih vlasti oproštena, sultan Selim III u Niš šalje berat sa naređenjem o pogubljenju Deli-Ahmeda, koje je i izvršeno oktobra 1791. godine u Nišu, od strane Abu Bekir-paše.


Sudbina ovog silnika u velikoj meri podseća na život, uspon i tragičan kraj kapetana Teodora Prodanovića, koga su istorija i narodna pesma zapamtile kao kapetana Čupu, a o kome je već bilo reči na stranama Kaldrme.

Autor ovih redova je jedno poglavlje svog romana Jezava, posvetio upravo rivalstvu Deli-Ahmeta i kapetana Koče Anđelkovića želeći, na taj način, da barem malo skrene pažnju na davno prohujala vremena i ljude o kojima danas znamo malo ili ni malo.

Autor: Mladen Milosavljević, pisac i etnolog