![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/1-tasmajdan-3.jpg)
Da li znate da je brežuljak pored čuvene tašmajdanske kafane “Poslednja šansa”, na kome se danas nalazi popularni “fitnes park”, nekada bio poznat kao “Čupina umka” i da su se na njemu, svojevremeno, nalazila gradska vešala, kao i deo groblja namenjen sahranjivanju samoubica?
Na stranu mračna asocijacija, postavlja se pitanje ko je bio pomenuti kapetan i čime je zadužio narodno sećanje da je po njemu bila nazovana jedna od najmarkantnijih tačaka Beograda?
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/tasmajdan-fitnes-na-otvorenom.jpg)
Pojedini istorijski izvori vezani za period austrijske vladavine Srbijom, s početka 18. veka, pominju ime izvesnog hajduka, koga su narodna pesma i hroničari podjednako opisivali kao vanredno hrabrog i snalažljivog, ali isto tako krvožednog i surovog, čoveka koji nije prezao ni od čega kako bi postigao cilj.
Iako o njemu nema mnogo tragova u kolektivnom sećanju ili popularnoj kulturi, istorija je ovog nekada znamenitog hajduka zapamtila samo po kratkom ali pamtljivom imenu – Čupa kapetan.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/Hajduci_V._Titelbah_1900.jpg)
Vuk Karadžić je zabeležio i pesmu koja pominje savezništvo Čupe kapetana i principa Jevđenija, odnosno princa Eugena Savojskog:
…
Pade magla oko Beograda,
Princip vraća Beogradu vojsku
Princip vraća, a Čupa ne vraća,
Dobro ih je poterao Čupa.
Kad se Čupa natrag povratio,
Mrtvi leže oko druma Turci,
Leže Turci kanda su pospali.
Osvojio princip-Jevđenije
Sa junaštva Čupe kapetana,
Sa njegovi bojni vitezova.
Spominje se junak po junaštvu,
Kano dobar danak u godini.
…
U pesmi se, između ostalog, pominje austrijsko osvajanje Beograda u noći između 15 i 16. avgusta 1717. kada su austrijski vojnici sa pomoćnim srpskim snagama savladali dva i po puta brojniju tursku vojsku, zahvaljujući iznenadnoj magli.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/Beograd-1716-grafika-1024x778.jpg)
Interesantan je i podatak da je ovaj kapetan bio jedan od retkih srpskih vojnika sa kojim je Savojski imao intenzivnu prepisku i komunikaciju, što postavlja jedno očigledno pitanje – čime je jedan hrabri ali skromni srpski hajduk mogao da zainteresuje i zaduži najvećeg vojskovođu prve polovine 18. veka?
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/04/1.png)
Ovo njihovo savezništvo je time čudnije što se zna da je Savojski, kao potomak jedne od najstarijih vladarskih grana evropske aristokratije, gajio otvoreni prezir i distancu prema puku i običnom svetu.
Kapetana Čupu među prvima ga pominje Jovan Rajić 1795. godine, u četvrtoj knjizi svog najpoznatijeg dela „Istorija slovenskih naroda“.
Tu se prvi put u pisanoj formi navodi i takozvana „Čupina umka“, odnosno mesto na kome je kapetan Čupa pogubljen i najverovatnije sahranjen.
Za ovaj toponim Vidoje Golubović, poznavalac starog Beograda, u svom Topografskom rečniku starog Beograda pogrešno pretpostavlja da je nazvan po izvesnom kapetanu Miliji Lešjaninu – Čupi.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/1-tasmajdan-9.jpg)
Jedan od začetnika kritičkog pravca u srpskoj istoriografiji Ilarion Ruvarac, prvi pokušava da dovede u vezu Čupu iz narodne pesme sa likom i delom kapetana Teodora Prodanovića – Čupića, koga pominje nemali broj istoričara.
Ipak, najdetaljniju sliku o kapetanu Čupi daje nam istoričar Slavko Gavrilović, u svom radu „O kapetanu Teodoru Prodanoviću – Čupiću (Čupi kapetanu), junaku i pustahiji s početka XVIII veka“. Sažimajući saznanja svojih prethodnika Gavrilović pokušava da sastavi jedan veoman složen mozaik, koji čine fragmenti izveštaja, pisama i presuda, vezane za brojna dela i nedela kapetana Prodanovića – Čupića.
Kao jedan od Čupinih najvećih talenata navodi se to, što je bio u stanju da se neopaženo privuče neprijateljskom logoru i donese „jezike“ odn. žive neprijateljske vojnike koji su mogli da odaju više detalja o stanju u svojim redovima.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/EonGtg6XcAAZgAF.jpg)
U Ratnom arhivu u Beču postoji jedan zanimljiv prepis, smešten u deveti septembar 1716. dakle, nešto više od mesec dana nakon bitke kod Petrovaradina, u kome se opisuje jedan neverovatan trijumf ovog kapetana nad Turcima.
Naime, tamo piše kako se kapetan Teodor Čupić, sa odredom od dvadesetak pratilaca i pod dejstvom magle, na obali Save sukobio sa prethodnicom turske transportne kolone, da je mnoge od njih posekao a petnaestak zarobio, i to uglavnom aga i oficira.
Ono što zvuči neverovatno jeste podatak da se odmah nakon što je razbio prethodnicu, okrenuo ka glavnini transporta, uništivši je u potpunosti i pobivši pritom kompletnu pratnju od 50-ak vojnika, zajedno sa turskim pašom.
Opisujući ovaj događaj, navedeno je da su tokom bitke u nekoliko navrata ubijani konji koje je Čupa jahao ali da njemu, osim lakše rane na nozi, nije falilo ništa. Dakle, opet pobeda nad višestruko brojnijim neprijateljam i u savezništvu sa vremenskim prilikama odn – maglom, kao i u slučaju osvajanja Petrovaradina i Beograda pod Eugenom Savojskim.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/Beograd-1826-grafika-1024x701.jpg)
O poreklu kapetana Čupe ne znamo gotovo ništa. Sudeći po jednom delu iz pomenute narodne pesme u kome Čupa od Savojskog, kao nagradu zbog pomoći oko osvajanja Beograda traži Požarevac, možemo zaključiti da je njegovo poreklo baš iz tih krajeva:
…
Čedo moje, Čupo kapetane,
Ako s’, sine, i zdravo i mirno,
Dobavi mi jezik od Tatara,
Dobar ću ti komad leba dati,
Čim ćeš, sine, do posle živeti.
Knjigu gleda Čupa kapetane,
Onu gledi, drugu brže piše:
Svetla kruno, princip-Jevđenije,
Ako ćeš mi dati Požarevac,
Dobaviću jezik od Tatara,
Baš vezana pod šator doneti.
Knjigu gledi princip Jevđenije,
Onu gledi, drugu brže piše:
Čedo moje, Čupo kapetane,
Na čast, sine, tebi Požarevac,
Požarevac tvoja očevina.
…
Nakon što su Turci proterani van granica novouspostavljene Kraljevine Srbije, Čupa je provodio vreme kao vođa jednog dela narodne milicije, uništavajući zaostale odrede bandita i pljačkaša na potesu od Beograda do Niša.
Ipak, uprkos nesumnjivom junaštvu koje je iskazivao učestvujući u ratnim pohodima, Čupa je i u mirnodopskim vremenima pokazivao okrutnost koju je, sudeći po izvorima, neretko iskaljivao i na sopstvenom narodu, globeći ga preko svake mere.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/1485974_10205058214352117_7442843832178076619_o.jpg)
Tako istoričar Dragoljub Pavlović, u svom delu „Austrijska vladavina u Srbiji (od 1718 – 1739)“, navodi da je 1723. godine, Čupa bio jedan od najbogatijih predstavniha tzv. narodne vlasti, bogat do te mere da ga je čak i šef finansija Administracije u Beogradu Alter, nazivao Flagelum des Landes odn „bič zemlje“.
Još uvek nemamo odgovor na pitanje kako je jedan ovako uticajan i bogat čovek, iza koga je stajao moćni zaštitnik i pokrovitelj poput Eugena Savojskog, početkom 1725. godine osuđen na smrt.
Čitavu stvar dodatno mistifikuje i podatak da je kapet Čupa, samo mesec dana ranije bio pretendent na mesto oberkapetana narodne milicije, sa najvećim izgledima da to mesto i dobije.
Šta je bio tačan razlog za pogubljenje ovog pustopašnog kapetana, do dana danas nije jasno. Ostao je samo zapis letopisca u kome se kaže – Posekoše kapetana Todora Čupu na Vračaru. Kod vešala dželat poseče ga sabljom vo leto 1725. godine.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/Beograd-1876.jpg)
Iako su sećanje i vreme odavno zameli svaki trag na postojanje ovog neobičnog čoveka, na njega seća još samo toponim u srcu Beograda, koji i danas postoji u vidu uređenog brežuljka sa desne strane kafane „Poslednja šansa“, na Tašmajdanu.
Po predanju, na ovom mestu su spaljene i mošti Svetog Save, a u vreme dok se ovde nalazilo groblje (od 1835. do početka 20-veka) na ovom brežuljku su sahranjivani utopljenici i samoubice odn. nečisti i aberantni pokojnici, oni koji se u našem narodnom verovanju smatraju donosiocima i predvodnicima oluje.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/05/1-tasmajdan-5.jpg)
Slučaj ili ironija sudbine su hteli da prah ovog neobičnog čoveka počiva na istom mestu gde je razvejan pepeo jednog od naših najvećih svetaca i gde je, godinama potom, sahranjeno nebrojeno mnoštvo bezimenih, neželjenih i zaboravljenih pokojnika, darujući mu nenapisan epitaf u vidu latinske poslovice koja kaže – Dok prolazi slava zemaljska.
Autor: Mladen Milosavljević, pisac i etnolog
![kaldrma.rs logo portala](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/03/kaldrma.rs_.png)
Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…