NAJNOVIJE
Top

Beograd je u Karađorđevo vreme postao prestonica obnovljene Srbije, a već 1808. dobio je Veliku školu koju je otvorio Srbin iz Vojvodine, Ivan Jugović.

To je bila škola sa samo tri razreda u kojoj su se učili gimnazijski predmeti. Ali, ta prva srednja škola u državi,
Jugovićeva velika škola, trajala je, nažalost, tek jedan istorijski tren, svega 4 godine, koliko i Karađorđeva Srbija.

Već u periodu od 1813. do 1830. više ne radi nijedna srednja škola. Srpsko školstvo ponovo ne postoji, kao i u prethodnim vekovima strane okupacije. Sporadično opismenjavanje talentovane dece po manastirima nije bilo školstvo u pravom smislu reči, i služilo je samo da se ne izgubi nacionalni i verski identitet. Ali, lekara, izumitelja, inženjera, pronalazača… nismo imali.

U vreme u kome vlada knez Miloš Obrenović, o školstvu se uopšte nije ni razmišljalo. Beogradska varoš imala je turske žitelje, a grad tursku posadu, a veliki knez je sa njima pregovarao i trpeo ih po gradovima i varošima širom Srbije, i nije se bavio školstvom, zauzet tim poslom.

Beograd je tada obuhvatao Varoš kapiju i Dorćol. U prvoj su živeli Srbi, oko današnje Saborne crkve, a na Dorćolu, Turci.

Nekadašnja Varoš kapija

Terazije, Palilula i Savamala bili su nenaseljeni i mnogo kasnije postaju tek periferija.

Iako je Beograd bio prestonica, knez se zbog nesigurnosti koju je osećao zbog Turaka, 1813. preselio u Kragujevac koji je tada imao oko 2.000 stanovnika i učinio ga svojom prestonicom.

Za njega je ovaj grad imao veliku prednost – u njemu Turaka nije bilo.

Knez Miloš je imao razumevanja za razne potrebe naroda, ali za škole nikako. Uzalud su ga Vuk Karadžić, Jovan Hadžić i Dimitrije Davidović molili da otvara škole i obnovi Veliku školu. On je bio uveren da su apsolutno nepotrebne. Tek je 1830. pristao da se ponovo otvori Velika škola, koja je životarila u naredne tri godine, sa jednim profesorom i dvadesetak učenika.

Miloš nikako nije hteo da plaća više profesora, a poznato je da je terao i roditelje da plaćaju drva za ogrev ako žele da im deca uče. Škola je čak 1833. preseljena u Kragujevac, a Miloš se sve vreme mešao čak i u nastavu. Tada je ona postala gimnazija i dobila svih
pet razreda, a Beograd je ostao bez škole.

Tako je 1835. Kragujevac dobio gimnaziju, a Beograd je nije imao. Za Miloša je bila dovoljna samo jedna u državi i svi pokušaji da se otvori i u današnjoj prestonici nisu urodili plodom.

Miloš je 1839. napustio Srbiju, njegov sin Milan je ubrzo umro, a dok je mlađi sin Mihajlo došao posle poklonjenja sultanu, državom je upravljalo Namesništvo. Njegovim članovima je bilo izuzetno stalo da se Beogradu vrate sva ministarstva i da ga ponovo učine prestonicom.

Najpre su želeli da Licej i Gimnaziju presele, prvi su uspeli 1838, ali gimnaziju Kragujevčani nisu dali. Zbog toga je 26. avgusta 1839. izašlo Visočajše rešenje o otvaranju nove gimnazije, sada u Beogradu.

Prva beogradska gimnazija otvorena je u Varoš kapiji u privatnoj kući Nikole Selakovića u Jug Bogdanovoj 26.

Na mestu prve stambene zgrade s leva u današnjoj Jug Bogdanovoj nalazila se kuća Nikole Selakovića u kojoj je počela sa radom prva beogradska gimnazija

Državnih zgrada tada nije bilo pošto su sve građene u Kragujevcu, a profesori su se prvih godina žalili na nepodnošljivo stanje u ovoj kući.

Kada je 1841. otvoren četvrti razred ona više nije mogla da primi sve đake, pa je zbog toga Popečiteljstvo pod kiriju uzelo jedan dućan u komšiluku gde su smešteni četvrtaci.

U kući u Jug Bogdanovoj profesor nije mogao da priđe đacima u poslednjim klupama, jer je bila prilična teskoba. Zimi je bilo još gore kada bi se unela i peć. Prostorija bi se brzo zagrejala, a provetravanje nije bilo moguće.

Prvi profesori Prve beogradske gimnazije bili su Vasilije Berar, koji je bio i direktor, a drugi je bio đakon Mihajlo Popović.

Za upis u prvi razred nije bilo važno kog uzrasta su bila deca i koju spremu su do tada imali. Bilo je učenika od 10 do 20 godina starosti, a neki su završili samo dva razreda osnovne, dok je bilo i onih sa završenim prvim razredom
Kragujevačke gimnazije.

Prvo ozbiljnije zdanje za prvu beogradsku gimnazije: Konak knjeginje Ljubice

Berar je proizvoljno raspoređivao đake po razredima. Dešavalo se da u u drugi dospevali oni koji su imali samo dva razreda osnovne, poput Ljubomira
Nenadovića, koji je kasnije postao književnik.

Kada je počela sa radom 1839. Prva beogradska gimnazija imala je svega dva profesora i 71 đaka, i radila je bez stalnog programa i plana. Udžbenika nije bilo, profesori su diktirali, a đaci pisali, a u sledeći razred prelazilo se sa jako malo znanja. I pored toga, Prva beogradska je postojala sve uspešnija, pogotovu kada je Kragujevačka 1842. ukinuta.

Narednih 20 godina Beograd je jedini imao srednju školu. U njoj su učili
Ljubomir Nenadović, Jovan Ristić, Jevrem Grujić, Jovan Bošković, Aćim Čumić, Jovan Avakumović…

Po uzoru na Prvu beogradsku gimnaziju otvaraju se posle 1862. i druge pune gimnazije u Srbiji, ali je Prva imala najbolje profesore i kabinete. Svoj značaj u tadašnjoj Srbiji pokazivala je imenom koji je važio u narodu – Velika gimnazija.

Zanimljivo je da je od svog osnivanja pa sve do 1880. primala samo muške učenike.

Posle kratkotrajnog boravka u kući blizu Zelenog venca, gimnazija počinje da se seli: najpre u Konak kneginje Ljubice, zatim u Ulicu kralja Petra 4, da bi se 1863. preselila u levo krilo Kapetan Mišinog zdanja.

Veliki broj upisanih učenika “podelio” je gimnaziju na tri lokacije – u zgradu u Ulici kralja Petra 4, beogradske Realke i kod Vaznesenjske crkve. U “Dom Svetog Save” u Dušanovoj 13 na Dorćolu seli se 1905, gde ostaje do 1935. godine.

Dom Svetog Save

Današnja zgrada Prve beogradske gimnazije u Dušanovoj 61 namenski je projektovana za ovu obrazovnu ustanovu čitav vek posle njenog osnivanja.

Kamen temeljac je postavljen 20. septembra 1936, a sagrađena je 1938. godine po projektu arhitekte Milice Krstić. Oblikovana je sa tri vidljive fasade od kojih je najznačajnija ona okrenuta ulici Cara Dušana. Zgrada danas ima status spomenika kulture.