NAJNOVIJE
Top

Skadarlija je beogradska boemska ulica koja je pukim sticajem okolnosti od nekad uboge ulice postala romantični centar provoda i zabave.

Pa kako je onda uopšte došlo do toga da jedna blatnjava i loše kaldrmisana staza, kakva je bila početkom 20. veka, postane današnji simbol Beograda?

Odgovor je – Narodno pozorište. Njegovi “pripadnici” su, može se reći, “napravili” Skadarliju onim što je već decenijama. Glumci su bili njeni najpre jedini, a onda i glavni gosti, prebacivši se u tamošnje kafane-prčvarnice nakon što je na Pozorišnom trgu zbog izgradnje Uprave fondova (danas Narodni muzej na Trgu republike) porušena kadana “Dardaneli” gde im je bila baza.

Jedan omanji trag, odnosno, nekoliko njih još uvek stoji na par fasada u Skadarliji da svedoči o danas zaboravljenim imenima onih koji su jednom “uzdigli” Skadarliju. Nažalost, zbog nekakvog čudnog fonta i umetničke forme, to su teško čitljive spomen table na zgradama.

Nisu te table lošeg kvaliteta, nisu se okrnjile niti su izbledele, već su ispisane neobičnim ćiriličnim pismom. Zapravo, sve se razume, ali vam je potrebno malo vremena.

One traže od vas da zastanete, začkiljite i tako se na trenutak “isključite” iz realnosti i zaronite u istoriju.

Ovde je svoje dane trošio glumac Milorad Gavrilović reditelj i upravnik Narodnog pozorišta. Poštovanje i ljubav grad mu je ovaj imenom ‘Stari Gospodin’ izražavao“, piše na jednoj kući.

Rođen u Valjevu, gimnaziju je završio u Beogradu, glumio je i u putujućoj pozorišnoj družini, ali se, ipak, do kraja života vezao za Narodno pozorište, gde je prvi put zaigrao 1879. godine

Milorad Gavrilović (stoji, prvi s leva)

Kurpulentan, markantan, snažan i vedar čovek je i sa 65 godina, pričalo se, znao da prepliva Savu.

Bio je, pre svega, fino uglađen gospodin, a u džepu je uvek nosio francuski list. Živeo je baš u Skadarliji, prekoputa “Tri šešira”.

Zvali su ga Stari Gospodin.

Ovde su živeli glumci Miloš Cvetić i Marija Cvetić, Milka Grgurova, Emilija Popović, Pera Dobrinović, Zorka Todosić, Žanka Stokić, Jovan Antonijević Đedo, muzičar Dušan Janković, vajar Stamenko Đurđević, književnik Velimir Živojinović Massuka”.

Kako li je jednom, na vrhuncu slave, izgledala ova zgrada prepuna umetnika?

Cvetić je bio reditelj, glumac i dramski pisac, rođen u Čurugu. Njegova supruga došla je iz Zagreba, a bila je glumica i operska pevačica.

Milka Grgurova rođena je u imućnoj somborskoj porodici koja je doživela ekonomski slom. Roditelji su se protivili želji da postane glumica. U svojim nastupima došla je i do Beograda, očarala našu publiku i u prestonici se skućila.

Emilija Popović stigla je u Beograd iz Zrenjanina. Bila je blistava glumica koja je dospela čak i do filmskog platna. Imala je ulogu u trećem filmu koji je snimljen u Srbiji i zvao se “Jedna majka, ali nije ostao sačuvan.

Mnogi od ovih glumaca su, osim za putujuća i Narodno pozorište, bili vezani i za Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Petar Pera Dobrinović nije, međutim, rođen na tlu Austrugarske, bio je Beograđanin, ali je zaslužio i spomenik ispred novosadskog SNP.

Režirao je kratki film protiv alkoholizma “Tragedija naše dece.

Zorka Todosić bila je prava dama, obučena po poslednjoj modi. Rođena je u Novom Sadu, a u Beogradu je više od dve decenije važila za prvakinju Narodnog pozorišta.

Bila je glavna glumica u prvom izvođenju Koštane.

Čuvena Žanka Stokić rođena je u Velikom Gradištu. Iz lošeg braka u Zaječaru pobegla je sa jednom pozorišnom trupom. Počela je kao pralja.

Branislav Nušić i Žanka Stokić

Branislav Nušić je, pišući “Gospođu ministarku”, mislio baš na Žanku Stokić!

Nažalost, završila je život tužno. Kao dijabetičar morala je da se snalazi za terapiju, pa je prihvatala uloge u okupiranom Beogradu, u pozorištu i na radiju. Osuđena je na 8 godina gubitka nacionalne časti i morala je da čisti ulice. Tri dana posle vesti da može da se vrati u pozorište, 1947. godine, preminula je.

Jovan Antonijević Đedo bio je i pozorišni i filmski glumac, a poznat je po ulozi u srpskom filmu Karađorđe.

Na ovom mestu kuća je bila, a u kući su bili: Svetislav Dinulović, Milorad Gavrilović, Đura Rajković, Mila Rajković, Julka Jovanović, udova Toše Jovanovića, svi umetnici dramski“, piše na još jednoj tabli.

Još u Skadarliji postoje zidovi koji pamte duh vremena u kome su živeli ovi velikani, zanesenjaci, predani glumci.

Neke kuće su kroz decenije porušene i nestale, ali imena i dela onih koji su u njima živeli ostaju upamćena. Na tablama, makar i teško čitljivim, ali i mnogo više kroz podsećanja, kao što je i ovo koje čitate, naprimer. Na nama je da održavamo uspomene na ličnosti zbog kojih danas Beograd ima svoje vrednosti. Jer – ko će drugi ako mi sami nećemo.