Beograd je po mnogo čemu karakterističan, ima svoje navike i svoje mane koje njegove stanovnike razlikuju od ostatka sveta.
A u svemu tome on ima i svoje karakterične sudare!

Potkraj 1930-tih godina prošloga veka kada su prestoničke ulice već postale prenatrpane raznoraznim automobilima, neminovne su bile i učestale saobraćajne nezgode, a dve vrste su se posebno izdvajale i ukazivale na bahatost, opet određene, vrste vozača.

Ruku na srce, one su se toliko zapatile kod nas da nisu iskorenjene ni do dana današnjeg. Svedoci smo toga svakodnevno. Još se pride proširile i na ostatak Srbije, tako da nisu više svojstvene samo Beogradu i Beograđanima.

Nekako se poklopilo da se u jednoj septembarskoj noći 1938. dogode dva udesa koji su školski primer već narečenog.
Opštinski automobil je naleteo na nesrećnog čoveka i njegova kola puna jabuka. Teško mu je povređena osmogodišnja ćerka. Šofer se pravdao rečima da je vozeći iz pravca Čukarice kod trga Mostar primetio ispred sebe natovarenu volujsku zapregu, ali da mu je u susret naišlo vozilo sa snažnim farovima.

– Toliko mi je zasenio oči u momentu da više ništa nisam video – ostalo je zabeleženo u policijskim spisima.
Taj automobil sa izuzetno jakim (“dugim”) svetlima je kao fantom nestao u noći, a čovek za upravljačem uopšte se nije osvrnuo na užas koji je izazvala njegova nepromišljenost da put obasjava mnogo više nego što je to potrebno.

– I nikom ništa! To se svake noći dešava! Stotine beogradskih automobilista i šofera nalaze naročito zadovoljstvo u tome da svojim farovima “zavitlavaju” prolaznike i vozače – navodilo se u novinskim izveštajima o ovoj teškoj nesreći.
– To nisu automobilisti, to nisu šoferi, to je banda zlikovaca za volanom ili rulja ludaka! Za njih su robija ili ludnica. Dužnost je svačija da ih odmah prijavi saobraćajnim vlastima, govorili su svakodnevno ogorčeni građani.

Drugi, pak, slučaj iz iste noći, takođe je (bio) vrlo karakterističan za pojmove naše sredine. Dva kamiona su se sudarila na raskrsnici Miloša Velikog i Nemanjine. U punoj brzini. Nijedan od šofera nije ni za sekund prikočio, već su obojica u ovu, i tada vrlo prometnu, raskrsnicu ušli kao da su sami na čitavom svetu.

Jedan od njih je životom platio takav bahat odnos prema vožnji i saobraćaju, i verovatno je prva (nepoznata) žrtva koja je stradala na tom ukrštanju. Drugi je bio teško povređen i verovatno više nikada nije mogao da sedne ponovo za volan kamiona.
Nije teško zamisliti kakva mu je bila dalja životna sudbina teškog invalida u to vreme kada država nije imala skoro pa nikakvu politiku podrške radno nesposobnima.

Bilo kakav znak i pravila na ove vozače se, očigledno, nisu odnosili. Kao da su propisi pisani za saobraćajce, a ne one za volanom.
Čini li vam se da ima i danas svuda oko nas onih koji su odredbe poštovali poslednji put kada su polagali vozački ispit? Ovde i dalje migavac daju, ako uopšte tu ručicu koriste, tek onda kada već skrenu da, izgleda, pokažu gde su skrenuli.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
