“Izmestiti Savu!” – nadrealan plan Singidunum Novissima iz 1922.
Oduvek se nastojalo da Beograd poprimi što lepši i što funkcionalniji izgled, da se modernizacijom olakša život njegovim stanovnicima kojih je s godinama bivalo sve više. Rušen u raznim invazijama, u miru se gledalo kako i šta popraviti nabolje, nešto
“Kaldrma bez ulice” ili kako su novinari naricali zbog urbanizacije 1926. godine
Ulice bez kaldrme i kaldrma bez ulice. Baš tako. I baš moguće. Ovo prvo, da je neka gradska ulica ustvari tek blatnjava staza, složićete se, nije nimalo strano za period o kojem pišemo. Recimo, te 1926. godine kada se sprovodio generalni
Profesor koji nije oklevao da utemelji urbani Beograd
Spona Doma Vojske Srbije i Simine ulice, iz koje možete ići udesno prema Skadarliji, je ulica Emilijana Josimovića. I dalje se, nezasluženo, retko zna o kojoj istorijskoj ličnosti se tu radi, a sama ulica se pređe za pedesetak koraka. A bio
Na brdu “Batalaka” je nastao prvi beogradski kružni tok “Bogoslovija”
Beograd je uvek bio nekako daleko od Dunava - ogromna industrijska i pristanišna zona odvajala je stambeno tkivo od obale reke, a kada se samo prisetimo šta je sve bilo u ovom kraju, ne čudi što su ga ljudi, na
“Bordel” umesto “Vračarca”: rušenje po planu – 20 godina kasnije
Danas se malo ko još seća "Vračarca", arhitektonske minijature u kojoj je bio smešten "zanatski centar", neposredno uz tadašnje gradilište novog hrama Svetog Save na Vračaru. Bio je izgrađen po uzoru na legendarni "Gradić Pejton", projekat čuvenog arhitekte Ranka Radovića, podignut