NAJNOVIJE
Top

U blizini današnje Ruzveltove ulice na Zvezdari, na uglu Gobljanske i ulice Svetog Nikole, nadomak Novog groblja, daleke 1932. godine otvoren je bife „Promaja”, utočište za muževe koji su bežali iz kuća.

To mesto bilo je preteča današnjih kafića, a spekuliše se i da je bife bio toliko mali, da je mogao da primi samo jednog gosta.

Stariji sugrađani se, međutim, sa setom sećaju septembra 1979. godine kada je prestonica bivše SFRJ dobila svoj prvi pravi kafić.

Sve do 1979. godine u Beogradu su postojale samo kafane, ekspres i „mlečni“ restorani. To su bili veliki ugostiteljski objekti sa puno stolova, limene pepeljare, plastične stolice, a služio se vinjak i mala kisela, kao i domaća, odnosno „turska“ kafa, uglavnom.

Kasnio je Beograd za ostalim delom Jugoslavije. Kada je u Jakšićevoj ulici otvoren “Zlatni papagaj” u Sarajevu, pa čak i Mostaru radilo je već više od 20 sličnih kafeterija.

Fotografija: Aleksandar Đorđević

Popularnost „Papagaja” opisala je i grupa Električni orgazam kroz pesmu istog imena, a posle njegovog nastanka, kafići su postali trend koji se Beogradom širio velikom brzinom.

Priča se da je Srđan Gojković Gile sa svojim društvom prolazio pored tog kafića, video nekoliko pankera koji su se ispred kafića potukli sa šminkerima i tada je nastao njegov veliki hit „Zlatni papagaj”, u kom je on opisao snobovsku grupaciju kojima su tate i mame plaćale račune i koji su svake večeri dolazili u pomenuti kafić da budu viđeni.

I dok su ispred bili parkirani skupi automobili i motori bogate dece komunizma, Gile je u ovom kafiću snimio i spot za istoimenu pesmu, u kome šminkera za šankom glumi niko drugi do Vlada Divljan iz „Idola”.

Prvi vlasnik “Zlatnog papagaja” bio je Nebojiša Spasić Biba, koji je posle dve uspešne godine napustio zemlju i otišao u Beč, gde je postao uspešan građevinski preduzimač. Lokal je 1981. godine kupio profesor Đura Kojić koji ga je držao otvorenog do 2004. godine, a onda je lokal promenio svoju namenu.

„Papagaj“ je, po mišljenju mnogih, doneo Trst u Beograd. Bila je to filozofija italijanskih života u kome su kafei dominirali već decenijama, gde se stojeći uz šank ispijala drugačija kafa, famozni espreso, u lokalu od jedva 30 kvadrata u kome se samo započinjao dan ili pravila kraća pauza na poslu.

Te 1979. godine Beograđanima ništa nije falilo što se tiskaju u 30 kvadratnih metara površine “Zlatnog papagaja”.

Fotografija: FB strana Crno-beli Beoograd

Sa oduševljenjem su pocupkivali uz zvuke tadašnjih muzičkih hitova, slušali šum kafe-aparata, navikavali se na kapučino, frape i tople sendviče. Ipak, nije svako mogao da priušti izlazak na ovo mesto.

To je bilo mesto gde su se viđale lepe devojke, sportisti, glumci, srednjoškolci, diplomate, studenti, a tokom celog dana novinari Tanjuga, ali i drugih medija… Najviše su se pili viski, “štok”, “vekija”, votka-tonik, “koka-kola” i, naravno- kapučino.

Već naredne, 1980, otvoren je i drugi beogradski kafić – “Arkade” u Jovanovoj ulici, na Dorćolu, a zatim i “Crni petao”, “Galerija”, “Freska”, “Trozubac”, KP, “Košava”, “Cvetić”, “Klub 54”, “Nana”…