NAJNOVIJE
Top

Udarna vest u leto 1926. godine bila je „telefonija na velikom odstojanju“!

Tome su se posvećivale naslovne strane beogradske štampe, a narod je prepričavao ono što je čitao, dodajući svemu tome kako svoje oduševljenje, tako i – strah. Sve je zavisilo ko kako tumači „razvoj i usvršavanje električnog telefona, naročito telegrafa bez žica“.

Kako se sa uzbuđenjem govorilo po “čaršiji”, posledica svega je da će se “ostvarivati međudržavne veze u istom momentu kada pozoveš neki broj u inostranstvu“.

Eee, koliki je to bio napredak!

Tehnologija nije bila svima baš najjasnija, kako to da ti u Beogradu baš sad možeš da pričaš sa nekim u Berlinu, pa je bilo dosta „nevernih Toma“.

Telefona je već dugo bilo po Beogradu, pa nije delovalo neobično da bata Kole sa Terazija pozove bata Božu na Vračar jer ga je i golim okom mogao videti sa prozora, pa je negde logično i da mogu da se čuju, makar i uz pomoć “sokoćala“, al da možeš da pričaš sa nekim u dalekom gradu, ili, ej, preko okeana… To nisu baš bila “čista posla“. Krenuli su strahovi da se iza svega krije “ko zna šta”.

Ali zato je postojala štampa koja je to sve naširoko i nadugačko objašnjavala, pa nam se sada čini čitajući neke od tekstova da su i tadašnji novinari olako upadali u „kučine“ koje nisu znali i uspevali valjano da razmrse.

„Danas svet želi da se telefonom međusobno sporazumeva i za to se
poslednjih godina gotovo u svim državama grozničavo radi da se
direktna telefonska sporazumevanja omoguće između sviju glavnih
trgovačkih i političkih centara u Evropi kao što je to već u Americi“.

Dalje se objašnjava važnost podzemnih telefonskih kablova, te da je dobro uređena telefonska služba jedan od najbitnijih elemenata za zajednički rad na politici, privredi, kulturi i nauci.

Zgrada telefonske centrale u Kosovskoj ulici

Belgija je za neke tri godine montirala mrežu od 349 kilometara podzemnih kablova, Francuska 582, Holandija 295, Španija 298, Engleska 4.000, Švedska 1.058, Švajcarska 1.500, Nemačka 5.000 kilometara…

Mađarska je te 1926. obavestila Beograd da je započela radove na postavljanju međunarodnih telefonskih kablova. A šta se dešavalo kod nas? Tek se spremalo za veliki poduhvat. Istorijski.

Pored toga što bi glavni centri imali direktne linije sa svim većim varošima u Evropi mi bismo prvenstveno osigurali unutrašnji saobraćaj prema svim glavnim pravcima u našoj Kraljevini“, pisalo je u novinama.

I oko svega se sve na ovom svetu zapravo vrti? Oko novca, naravno.

Bilo ga je potrebno mnogo da se ideja ostvari i prati korak sa svetom.

Proračun je ukazivao na to da je potrebno 100 miliona tadašnjih dinara da se povežu samo Beograd i Zagreb sa Mađarskom i Austrijom, a preko njih i sa ostatkom zapadne Evrope, dok se moralo izdvojiti dodatnih 400 miliona kako bi se kablovi postavili ka grčkoj, bugarskoj i italijanskoj granici.

I ne bi ta mreža kablova poboljšala vezu sa inostranstvom i unutar države, već bi Jugoslaviji donela i dodatnu zaradu.

Naša je zemlja na takvom geografskom položaju da je najkraći i najjeftiniji put za vezu Zapada sa Istokom zbog čega bi nam tranzitna taksa kroz nekoliko godina isplatila sve troškove oko nabavke kablova za daleko telefoniranje“, navodilo se.

Kraljevina je mogla da zapadnim državama ustupi 27 tranzitnih vodova, uz očekivano kontinuirano povećanje. Oni bi radili samo po 10 sati dnevno i preneli bi 5.000 tranzitnih razgovora. To bi državi donosilo 10.000 zlatnih dinara svakoga dana, a za godinu dana sumu od 3.650.000 zlatnih dinara iliti nešto preko 35.000.000 papirnih dinara. I na sve to da će se već naredne godine prihod duplirati.

Uprkos čudenju i strahovima javnosti prema tehnološkim novitetima epohe, već u narednim mesecima i godinama krenuo je razvoj telefonije u tadašnjoj zemlji. Proširivale su se centrale, gradile nove, sve više je bilo telefonskih brojeva i poziva ka inostranstvu.