NAJNOVIJE
Top

Prve rane krvavog Velikog rata 1914. godine pretrpeli su od svih na čitavom svetu – Beograđani.

Jer, upravo su na obali Save, kod železničkog mosta, u teškoj julskoj noći odjeknuli prvi hici, a zatim i kanonada topova iz Zemuna, Borče i sa oklopnih brodova na samoj reci, koja se obrušila na uspavani grad, ubijajući, rušeći i najavljujući početak svetske katastrofe kakvu čovečanstvo do tada nikada nije videlo – svetski rat.

Ruševine od bombardovanja u ulici Kralja Petra

Osim stalnih bombardovanja, Beograd će u zimu te godine zadesiti još jedna strašna stvar kada se srpska vojska, u nameri da sabije redove kako bi na planini Suvoboru konačno slomila agresiju, povukla na kratko iz svoje prestonice – okupacija.

Okupatorske zastave na Sahat kuli na Kalemegdanu kao simbol zauzeća Beograda

U našem sećanju i istoriji gotovo sve se danas zna o teškoj borbi na grebenu planina iznad Ljiga i Valjeva gde je izvojevana sloboda, bar na kratko, do sledeće germanske ofanzive u jesen naredne 1915. godine.

Plakat o padu Beograda koji je lepljen na ulicama Zagreba u decembru 1914. Malo šta je plašilo dvor Habzburga u Beču kao progresivna ideja jugoslovenstva. Raspirivanje balkanskih mržnji bio je njihov odgovor na ovu pretnju “malih naroda”…

Ali, kako je izgledao život u prestonici male nesrećne države, koju je moćna i besna austrougarska carevina nameravala da slomi, jednom kada su u grad banule njene trupe da donesu sa sobom užas i bedu okupacije? Kako su prolazili ti mučni dani Beograđana u strahu i očaju, u očuvanju golog života, kasnije se nije mnogo govorilo. Pa se tako ne zna puno ni danas.

Zato je jedna stara knjižica, napisana i objavljena već 1915. godine za nas sada fascinantno svedočanstvo o toliko važnoj, a nepoznatoj epizodi u hiljadugodišnjoj istoriji Beograda.

Reč je o zapisu Jovana Miodragovića pod nazivom “Tragični dani Beograda“.

Veliki je haos tih ratnih dana nastao u Beogradu kada je postalo jasno da se branioci povlače i ostavljaju grad na nemilost smrtnim neprijateljima.

U nedelju, 16. novembra 1914. autor je s prijateljima razgovarao o nailazećem zlu. Pitali su se “Je li Beograd siguran, da se i dalje može ostati u njemu“.

Nije bio.

Beograd je osvanuo u grču, još pre ulaska trupa.

Vi još spavate, a napolju nesreća: vojska noćas otišla; policija pobegla; po ulicama nigde jednog žandarma, u kvartu nikoga; svet beži još od ponoći – evo i sad pune ulice: sve beži, a ni samo ne zna kud! Svet kuka, plače… nesreća jedna!”, vikala je Jovanu njegova komšinica.

Ulice su bile pune porodica u bezglavom bekstvu, a ljudi nisu znali ni da li idu još vozovi.

Nije se moglo dalje od Torlaka, Banjice, Rakovice. Beograd je bio “bez glave“.

U takvoj anarhičnoj situaciji neko je ipak, do dolaska neprijatelja, trebalo da održi red, da zaštiti imovinu pa i da dočeka okupatora.

Vlasti, dakle, više nije bilo i narod je samostalno formirao Privremeni opštinski odbor u Beogradu, koji je opstao u svim danima trinaestodnevne okupacije i koliko-toliko olakšao život ljudima koji su ostali u gradu.

Nije se znalo kada će ući, organizovana su dežurstva, a za prvi razgovor sa tuđom silom je spreman predsednik Odbora Mladen Botorić.

Naročito je naglašeno predsedniku kmetu Botoriću, da izbegava sve kitnjaste fraze i velike izraze učtivosti i poniznosti, nego samo najprostije da kaže: kako su se naše trupe i naše vlasti povukle, pa i sam predsednik opštine, kako je zaostalo građanstvo ostalo bez ikakve vlasti… Što prostije, to bolje”.

Tako je i bilo.

“I tako smo od ovoga trenutka mi Vaše roblje, i Vi, gospodine, raspolažete životima našim!”, rekao je Botorić osušenog grla austrougarskom generalu koji je komandovao okupacijom.

General je hteo da ostavi utisak nekakvog “viteštva” ali je sve ostalo samo na rečima, odnosno, lažima. Vojska je poharala siromašno stanovništvo koje je ostalo u gradu, a to je i priznala.

Gospodo, hvala vam što ste vi sami uzeli tu brigu o održanju reda u varoši, jer to i jeste najglavnije. To će biti i naša briga. I mi ćemo gledati, da učinimo sve što možemo te vam olakšamo vaš mučni položaj… Objavite svojim sugrađanima, da ko god se bude ponašao ispravno i lojalno prema nama i našoj vojsci, da ga ni glava neće zaboleti; ali ko god se usudi da učini kakav ispad prema našim trupama, da će onoga časa biti smaknut…”, preveo je tumač generalova obećanja.

Prva vešala koja su sutradan podignuta na Terazijama, na kojima je obešen jedan beogradski učitelj, jasno su pokazala kakva je sudbina namenjena zatočenim građanima.

Prva vešala na Terazijama osvanula su već prvog dana okupacije. Žrtva je bio beogradski učitelj.

U narednim danima počeće masovne egzekucije na vešalima na Kalemegdanu, u krugu Vojne bolnice na Zapadnom Vračaru… Leševi su se raspadali na hladnom zimskom vazduhu jer su ostavljani danima da vise kako bi ulili strah i pokornost među narod. Ubijani su sveštenici, ratni zarobljenici, žene, studenti, učitelji…

Ratna propaganda Austrougarske carevine: smrtovnica za Srbiju

Glavna okupatorska vojna stanica bila je u novoj zgradi ministarstva finansija kod Vaznesenske crkve u ulici Miloša Velikog. Odatle se osvetnički upravljalo mrcvarenjem prestonice koja nije želela pod Habzburšku čizmu.

Neprijatelj je imao zahteve prema Odboru, organizovalo se da dobije ono što mu je bilo potrebno, ali kako su dani prolazili vojska je uzimala sve više dobara, bez plaćanja. Obećavali su da će para biti… A onda su počeli da otimaju i bez ikakvih priznanica ili reversa.

“Vi znate, da pobedilac ima pravo na kontribuciju. A šta mi imamo u Beogradu? Sve imućnije stanovništvo od koga bi se moglo neštno naplatiti pobeglo je; a sve što je ostalo puka je sirotinja, od koje se ništa naplatiti ne može u novcu. Ovo je dakle jedna vrsta kontribucije u naturi“, “objasnio” je masovnu pljačku grada jedan “visoki gospodin iz Beča”. Skidale su se čak i kvake sa vrata.

A onda je krenulo zlo…

Kada je postalo jasno da je okupator slomljen na Suvoboru i da ga u bezglavom bekstvu u stopu prate pobedničke trupe srpske vojske, koje su bile sve bliže Beogradu, više ničija glava nije bila sigurna.

Dva do tri dana pred odlazak iz grada počeli su da hvataju stanovništvo “skoro bez obzira na uzrast i zanimanje, kao ‘šinteri kučiće’, najpre u ‘etapen’ i ‘plac komando’, pa odatle u Zemun…”

Odbor je i za to uložio protest i od “gospode” dobio direktan odgovor, da se to radi da se “stanovništvo kazni i zastraši” zbog toga što su se po predgrađima navodno još krili srpski vojnici.

Ali samo juče, više to neće biti”, u oči je Odboru neprijatelj dao još jedno “obećanje”.

I zaista, nisu stigli.

Ulazak pobedničke srpske vojske u oslobođenu i namučenu prestonicu

Od Avale i Kosmaja u namučeni Beograd stigli su oslobodioci. Poražena austrougarska vojska bežala je preko improvizovanog pontonskog mosta na Savi, koji u jednom trenutku popustio pod težinom vojnika, stoke, kola, vozila i, najviše, opljačkanog plena. U mutnu i ledenu savsku vodu otišli su mnogi od gospodara smrti u toku 13 dana pakla okupacije.

Beograd je dobio godinu dana slobode, sve do oktobra 1915. kada će se ponoviti strava okupacije. O tome ćemo vam pisati u sutrašnjem tekstu.