![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/Screenshot_20240426_100354_Gallery.jpg)
Beograđani i okupatorska propaganda – oglasima protiv “kruha” i latinice
Bedan je bio život pod okupacionom čizmom u Beogradu tokom Prvog svetskog rata: strepelo se za goli život, za najmilije i za to šta nosi sutrašnji dan. Hoće li biti korice – kruha?
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_100419_gallery6268993002891231839-1024x822.jpg)
Da bi držali porobljene Srbe u obmani i utučenosti, nedugo po početku svoje diktature okupatori su pokrenuli propagandno glasilo – novine – kroz koje su širene laži i stvaran utisak “normalnog” života.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_091032_wps-office9193770095764471123-1024x799.jpg)
U redakciji i pripremi novina radila su “jugoslovenska braća” sa teritorije Austrougarske monarhije, ljudi koji su govorili tečno naš jezik. Ime tog glasila bilo je “Beogradske novine”, a uredništvo se nalazilo u Knez Mihailovoj 38. Tu su mogli da se jave i svi Beograđani zainteresovani za – oglase i pretplatu.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_100712_gallery2140652726633797928-633x1024.jpg)
A javljali su se očajnici…
Šta je moglo da se pročita u “Beogradskim novinama” 1916. godine, štampanim latiničnim pismom, na hrvatskom jeziku?
Pa to, naprimer, da uprkos svoj propagandi i zamajavanju okupatora, Srbi i dalje brinu za svoje najbliže, trude se da saznaju bilo šta o očevima, sinovima, rođacima koji su otišli u rat i nisu se javljali već dugo, dugo…
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_100436_gallery6058866454297745385-1024x445.jpg)
U to vreme srpska vojska već osvaja položaje na Kajmakčalanu i izbija na granicu okupirane države.
Ali, u informacionom mraku tog vremena, malo ko je u zemlji svestan da je vojska oporavljena i već na Solunskom frontu sa Saveznicima. Ipak, iako nije bilo tačnih, odnosno, nikakvih vesti, pisali su se oglasi i jurile i najmanje glasine “o svojima”. Umesto da veruje okupatoru, naš narod je koristio ove novine da se povezuje ponovo.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_100405_gallery2108366252785207479-757x1024.jpg)
“Srpskom crvenom krstu, Ženeva. Molim društvo da me izvjesti, je li živ moj sin Ljubomir Teofilović, V odjeljenje municione kolone…”, pisala je majka Milojka iz Vrčina, čekajući odgovor u novinama…
Bilo je i onih koji su odgovarali: “Oglas u novinama pročitah i tvoju kartu primih”.
Stizale su vesti iz cele Evrope, iz Pariza, Rima, Ženeve… Najvažnije je bilo saznati da li je neko živ, a potom zašto se ne javlja. Jer, kad nema glasa, nema ni nade da je živ, ali ni nade da će poslati bilo kakvu pomoć.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_091052_wps-office2622950561088343334-682x1024.jpg)
Mogle su se pročitati i lepe i tužne reči onih koji su ostali u domovini i čekaju svoje najmilije. Osim pitanja za život i zdravlje, mogu se čitati i molbe za pomoć u novcu, preklinjanja i muke.
“Veoma si me obradovao, molim te da mi se češće javljaš, jer mnogo brinem za tebe. Novac sam primila tri puta (…) Ako ti je moguće šalji mi i dalje, jer su izdaci veliki. Sliku ću ti poslati, dok se budemo slikali. Gospođa Koste Milića moli te da je izvjestiš o njenom mužu. Ne zaboravi da nam javljaš i o Žiki. Pozdravljaju te Zagorka i Lepa; Ljubi te tvoja Zora Jovanović, Kraljevo.
Ili ovako: Čudi me što mi više ništa ne javljate o mojima (…) Ostali smo bez novaca, radnja ne radi“, gorke su reči štampane u oglasima.
Zato su se ove novine do svog kraja dobro prodavale. Iako nisu imali za “kruh” i jedva uspevali da sačuvaju glavu na ramenima od vešala ili odvođenja u logore smrti, naši ljudi su nalazili po koji groš da kupe ovaj list.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/screenshot_20240426_092931_chrome749826667382156190-810x1024.jpg)
“Želim dragi Veljo da mi se javiš preko novina i lično kartom, jer mi se ovako sve čini da je samo san. Ja i Slobodan zdravi smo, on je zlatan, često spominje svoga taticu. Prohodao je kad mu je bilo godina dana, a govori prilično. Ovdje su veliki izdaci, pa mi je novac već na izmaku…“
Kako se srpska vojska pobednički približavala Beogradu u kasnu jesen 1918. od Niša, Kruševca i Kragujevca, tako su “Beogradske novine” sve više, kao i okupator koji ih je izdavao, gubile “tlo pod nogama”.
Redakcija je u žurbi napuštena pred grmljavinom srpskih topova, i zauvek iščezla u istoriji dok su poslednji Austrougari bežali preko Save u Zemun, i odatle, dalje na Sever.
![](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2024/04/received_3807697626112474345723104659765473-1024x682.jpeg)
Ali, ostala je tako ta epizoda da svedoči o jakom duhu onih koji nisu imali ni za “kruh” ali su davali poslednju paru da saznaju bilo šta o svojim najbližima. To mora da se pamti.
![kaldrma.rs logo portala](https://kaldrma.rs/wp-content/uploads/2021/03/kaldrma.rs_.png)
Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…