NAJNOVIJE
Top

Današnji svet, naročito mlađi, nikad ne kupuje gotovo odelo: kupljeno odelo Vam stoji kao odelo vašeg starijeg ili mlađeg brata i izgleda na Vama kao na čiviluku, niti ima ničeg zajedničkog sa ukusom, a ponajmanje sa elegancijom“, govorio je početkom 30-tih godina prošloga veka Vojislav Voja M. Jeremić krojač, jedan od najpoznatijih stvaralaca muške mode u nekadašnjem Beogradu.

Da su muškarci u međuratnom Beogradu i te kako vodili računa o svojoj garderobi govore i podaci iz Izveštaja o radu Udruženja zanatlija za grad Beograd i srezove vračarski i posavski u kome se navodi da u 1939. godini ima čak 519 krojača muškog odela.

Na požutelim fotografijama iz 19. veka mogu se još videti muškarci koji nose orijentalnu odeću, uostalom i sam knez Miloš ju je nosio. Ali, već od perioda kneza Mihaila, građansko odelo preovladava na beogradskim ulicama.

Knez Mihailo Obrenović, prvi srpski vladar u “evropskom odelu”

Ipak, ta prva muška odela su uska, krutih okovratnika i manžetni, i nisu pružala veću slobodu pokreta. Prekretnica u stvaranju muškog modnog izraza nastaje po završetku Prvog svetskog rata 1918. i perioda obnove, kada beogradska gospoda počinju da vode računa o svom spoljnom izgledu, odričući se u većini slučajeva glavnog “atributa” brade, i sve više i brkova, hrabro se upuštajući u koštac sa novom modom u odevanju.

U odnosu na muška odela iz perioda pre Prvog svetskog rata koja nisu skrivala nedostatke na telu, u međuratnom periodu se očekivalo da će krojač svojom veštinom ne samo figuri dati što skladniji izgled već i da će stalno biti u toku modnih promena, koje su bile brže nego ikada ranije.

Jedan od poznatijih bio je Vojislav Voja M. Jeremić, rođen 1898. godine u Beogradu, koji je 1921. godine, u Ulici kralja Petra 24 otvorio svoj krojački salon. Od tada je postao sveprisutan u čaršijskim pričama i to iz više razloga.

Bio je jedan od prvih beogradskih krojača koji su umeli da sašiju moderno odelo. Sve što se pojavilo u Parizu, svetskoj modnoj prestonici, on bi već posle petnaestak dana mogao da sašije svojim mušterijama. Nije čekao da se pojave žurnali koji su u trenutku kad stignu u Beograd već sadržali demodirane modele, već ih je sam skicirao i izrađivao šnitove.

Кao veliki privrženik pariske mode, savetovao je beogradske muškarce da ne šiju odela na kojima se ističe struk, posebno ako bi se na taj način „pojavljivale obline ispod struka“.

Linije odela su trebale da budu diskretnije i elgantnije, da se „čovek u novom odelu oseća tako udobno i komotno, da lakše diše.“ Sve veći broj zabava, matinea i dancinga zahtevao je da se „stari frakovi koji su služili celoj familiji ostave na tavanu“.

Da je Voja Jeremić bio izuzetno cenjen krojač pokazuje i podatak da je 1930. godine radio modele za službena policijska odela, nakon što je Ministar unutrašnjih poslova doneo novi pravilnik o službenim uniformama. Na sačuvanim skicama vidi se da je inspiraciju našao u uniformama mornaričkih oficira.

U Jakšićevoj ulici broj 2, osnovao je i „Akademiju krojenja“, na kojoj je zanatu naučio mnoge učenike, buduće vrhunske krojače, a buduće krojače i krojačice podučavao je i na predavanjima koja je organizovala Zanatska komora.

Osim toga, 1931. godine objavio je Кrojački udžbenik građanskog i vojnog odela.

Udžbenik Voje Jeremića

Po svojoj obimnosti udžbenik je nadmašio sva dotadašnja izdanja te vrste kod nas. Obdaren crtač, Jeremić se nije zadovoljio da samo sa uspehom kopira pariske modele, već je posle studiranja mode od nekoliko meseci u Parizu, počeo da izrađuje odela prema svojim crtežima.

Interesantno je da je jedan od šegrta u njegovom krojačkom salonu bio i Luka Mladenović, poznati slikar i grafičar, koji je svojim crtežima od zaborava sačuvao delove starog Beograda koji su neumitno nestajali pred novim, modernim zgradama. Među brojnim Lukinim crtežima nalazi se i onaj na kome je ovekovečio krojačku radnju u kojoj je učio zanat na uglu Skadarske i Кnez Miletine ulice.

Crtež Luke Mladenovića na kojoj je prikazan krojački “salon” Voje Jeremića

Luka je majstora Voju zapamtio kao veoma dobrog čoveka, sklonog šali i sa darom za slikanje.

Upravo su njegovi radovi bili podsticaj Luki Mladenoviću da prvo kopira majstorove slike, a potom i sam počne da crta.

Po njegovim rečima, Voja Jeremić je bio i veliki boem koji se družio sa poznatim književnicima, među kojima je bio i pesnik Tin Ujević, koji je znao i da prespava pod tezgom, u krojačkoj radnji, kad bi ga uhvatilo nevreme ili bi odocnio sa povratkom kući.

Majstor Voja je dugo živeo samo sa majkom koja mu je vodila domaćinsto i oženio se tek 1934. godine, ali izgleda da taj brak nije dugo potrajao.

To možda i nije iznenađujuće ako vidimo da su ga u jednom izveštaju o njegovoj kreditnoj sposobnosti opisali kao odličnog majstora koji međutim „ne vodi solidniji život, ima veselo društvo beogradskih bonvivana koji su jačeg džepa od njega, piju i lumpuju, jure za ženama i – nikad nema sredstava za redovna plaćanja svojih obaveza“.

Zbog impulsivnih komentara našao se čak i dva puta na optuženičkoj klupi Sreskog suda za grad Beograd. Кako je Voja Jeremić proživeo tokom Drugog svetkog rata nije nam poznato, jedino što o njegovom kasnijem životu znamo je da se 1949. godine odjavio sa svoje adrese u Beogradu i preselio u Biograd na moru, gde je i preminuo.