
Gramofonske ploče su ponovo u modi. Taj okrugli plastični disk koji je nekad značio prestiž za bend ili solistu, da u izlozima muzičkih prodavnica osvane šareni četvrtasti omot u kojem je muzika upakovana na crnom vinulu.
Sa pločama se sada vraćaju i tehničke sprave na kojim ih je jedino moguće slušati, gramofoni. I sve je, naravno, kvalitetnije nego nekada.

Vodile su gramofonske ploče pre četrdesetak godina bitku protiv tada novog formata za slušanje muzike, kaseta, i nisu se dale. Ali onda su stigli kompakt diskovi, famozni CD-ovi, i otišle su u zapećak. A pojava USB-ova i interneta ih je skoro pa pokopala. Tek poneki zagriženi ljubitelji pucketavog zvuka ih je ljubomorno čuvao i spuštao gramofonsku iglu na njih.

Ali nije to bio prvi put da su sahranjene. Oplakane su bile još 1936. godine. “Radio ih je ubio“, govorilo se.
– Gramofonska ploča je umrla – jadao se te godine vlasnik beogradske radnje, kome su bile značajan izvor prihoda, a morao je da ih najednom rasprodaje budzašto, jer će mu se magacin pretvoriti u “groblje gramofonskih ploča“.

I zaista, pisala je tada štampa, da kada “čovek čuje istoriju ploče videće da nijedan industrijski artikal nije dočekao tako strašnu sudbinu: da u jeku slave – umre”!

Sve se dešavalo samo trideset godina otkako su ploče počele uopšte da se slušaju u cirkusima i na vašarima sa slušalicama na ušima. Nije dugo prošlo da se one usavrše i osvoje svet. Prva u Srbiji snimljena je 1903. u Beogradu, a štampana u Londonu.

– U našoj zemlji mi smo propali iz dva razloga – zbog carine i radija! Pojavom radija svima nam je bilo jasno da smo osuđeni na smrt, ali trebalo nas je pustiti da bar postepeno umremo, a ne da nas nestane za 24 sata – govorio je čovek koji je u radnji u Sremskoj ulici godišnje prodavao po 200.000 ploča, a te 1936. jedva 3.000.

S puno gorčine je pričao je o borbi između radija i gramofona koja se završila brzom pobedom “kutije koja govori i peva”.

– U istoriji nema primera da se jedan nov proizvod koristeći se drugim uzdigao i upropastio ovaj drugi! Radio se podigao na gramofonskoj ploči i ubio je! – pričao je onomad beogradski gramofondžija:
Jer, svet je preko radija počeo da sluša muziku sa gramofonskih ploča i više nije bilo potrebe da kupuje ploče.

Iz svog ovog sunovrata novinari su pokušali da izvuku računicu koja bi išla na ruku prodavcima ploča. Pisali su da bi trebalo carine sniziti, jer su uglavnom uvožene pošto je jedina fabrika u Kraljevini Jugoslaviji bila u Zagrebu od 1924. godine, a u povoju je bila firma Elektron.
Smatrali su da i te kako ima nade jer je još mnogo kuća i kućeraka bilo bez struje što je pogodovalo gramofonima na navijanje. U celoj tadašnjoj Jugoslaviji od 14 miliona stanovnika ipak je samo 60.000 imalo radio. A muziku su voleli svi.

Uprkos tim novinskim napisima da nije sve gotovo, trgovine ploča i gramofona ustupale su mesto u glavnim ulicama nekim drugim radnjama, a one se povlačile u sporedne uličice i ćumeze.

Ubrzo je došao i rat. Niko nije više mario za ploče, osim nacista koji su doneli svoje u okupirani Beograd i puštali ih – na radiju.


Posle promene sistema u državi 1945. godine i uvođenja komunizma, pomenuti Elektron je nacionalizovan i od 1947. posluje kao famozni Jugoton, a četiri godine kasnije u Beogradu se osniva legendarni PGP RTB. Treća u nizu diskografskih kuća nije otvorena u nekom od preostalih glavnih gradova tadašnjih bratskih republika, već u maloj srpskoj varošici Aleksandrovcu i nazvana je Diskos.

Nizale su se nove produkcije, a gramofonskim pločama nisu mogli nauditi ni stari rival radio ni novi televizija. Dok ne stigoše kasete. I tu obrnusmo krug ove priče.
Autor: Goran Vesić

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…