NAJNOVIJE
Top

Sedamdesetih godina prošlog veka instrumenti za merenje buke u Beogradu upozoravali su da se prelaze sve dozvoljene granice.

Granice od 65 decibela danju i 50 noću odavno bile prevaziđene, a najbučnije je bilo u Bulevaru revolucije (danas Bulevar kralja Aleksandra) i Ulici 29. novembra (Despota Stefana)

Najbučnija ulica u Beogradu sedamdesetih: Bulevar Revolucije

Problem buke registrovan je od tog vremena kao jedan od najvećih na teritoriji Beograda.

Međutim, osim konstatovanja problema ništa po tom pitanju nije bilo ozbiljno urađeno. Iz budžeta grada godinama su se izdvajale velike sume ali Beograđani su se i dalje žalili da postoje delovi u kojima je ona nesnosna.

Najviše buke pravio je saobraćaj, i to u centru, tačnije Bulevaru despota Stefana, Takovskoj ulici, Bulevaru vojvode Mišića gde u špicu buka dostiže – 72 decibela.

Ogromnoj buci u Bulevaru vojvode Mišića doprinosili su i veliki građevinski radovi na konstrukciji železničkog mosta za stanicu Prokop, 1976. godina

Komunalna buka koju su stvarala motorna vozila, avioni i mnogobrojne mašine u industrijskim objektima poprimila je ozbiljno zabrinjavajuće razmere. Sve dozvoljene granice bile su prekoračene što je itekako uticalo na zdravlje Beograđana.

Rezultati merenja, koje su tokom maja 1979. godine uradili stručnjaci Gradskog zavoda za javno zdravlje iz Instituta za higijenu i zaštitu životne sredine, bili su više nego poražavajući. Iz Zavoda su upozoravali putem medija da će biti potrebno da se uloži mnogo truda i sredstava da se situacija popravi.

Automobili i gradski prevoz bili su glavni izvori buke

Na spisku ulica sa mernim stanicama bile su ulice Jurija Gagarina, Blagoja Parovića, zatim pomenuti Bulevar revolucije, potom Ulica Narodnog fronta (danas kraljice Natalije), Vojvode Stepe, Krivolačka, Vojvode Bogdana, kao i u 29. novembra, Maršala Tita u Zemunu, Uzun Mirkovoj, Jug Bogdanovoj, Dalmatinskoj i na Trgu bratstva i jedinstva (danas Savski trg).

One su odabrane zato što su se u njima nalazile škole, domovi zdravlja, bolnice, obdaništa i druge ustanove kojima buka smeta. Instrumenti su bili uključeni ujutru od šest do 22 časa, ali i noću od 22 do šest izjutra.

Zabeleženo je da je buka najnesnosnija noću naročito u Krivolačkoj i Ustaničkoj, dok su Bulevar revolucije i Ulica 29. novembra ponele titulu najbučnijih u prestonici.

U stopu su ih pratile Trg bratstva i jedinstva, Blagoja Parovića, Ustanička, Jug Bogdanova i zemunska Ulica maršala Tita.

Instrumenti Gradskog zavoda za javno zdravlje izmerili su da je u svih 15 ulica najbučnije bilo jutro od 5.30 do sedam sati, a zatim period od 13 do 14 i vreme oko 17 sati posle podne.

Po zdravlje Beograđana najopasnija je bila jutarnja buka, jer je prerano stvarala nervozu kod građana, a kada se posmatra po godišnjim dobima, grad je bio najbučniji zimi za oko pet decibela više u poređenju sa ostalim. Jesen je važila za najtiši period godine, a između su bili leto i proleće.

Najugroženiji deo Beograda u to vreme bio je prostor oko autoputa na Novom Beogradu i to od Save do Studentskog grada. Građani u blokovima oko Gazele patili su tih godina od nesanice, prouzrokovane najčešće bukom vozila.

Za sve to krivicu su, tvrdili su tada, snosili projektanti, koji su zgrade postavljali paralelno sa autoputem, pa je ona najlakše dopirala do stanova. Tome u prilog išla je činjenica da se znatno manji stepen buke beležio u Bloku 37 gde su fasade bile koso postavljene prema saobraćajnici.

Prema podacima Gradskog zavoda kada građani odmaraju od 15 do 17 i noću od 23 do jedan sat iza ponoći najgore je bilo 60 metara od autoputa u blokovima 38, 23 i 37.

U sve brojnijim soliterima sedamdesetih u Beogradu najgore je, govorili su stručnjaci, bilo živeti na drugom , trećem i četvrtom spratu iako je vladalo pogrešno mišljenje da je najteže u prizemlju. Oko aerodroma, međutim, buka nije uopšte bila toliko štetna kao ona koju su stvarali automobili.

Naši instrumenti su pokazali da naselja u blizini putanje sletanja, kao što su blokovi 46, 61, 62 i 70 u Novom Beogradu, kao i Banovo brdo nisu bili u zoni koja se smatra ugroženom do 1982. godine – ustanovili su tada Zoran Timotijević, Milinko Kantarević, Radovan Ninković i Radoslav Damnjanović, sanitarni tehničari Instituta za higijenu i zaštitu životne sredine. – Izuzetak je naselje Ledine koje se nalazi u zoni najveće avionske buke. Zgrade u ovom delu Beograda moraju da poseduju posebnu izolaciju.