
“Klas”, “Soko”, “Sloboda” i “Beograd” bila su četiri beogradska preduzeća koja su šezdesetih godina bila zadužena za snabdevanje Beograđana hlebom.
Iz njihovih pećnica izlazilo je po nalogu gradske vlasti 210.000 kilograma ove namirnice svakog dana, dok je oko 130 malih pekara prodavalo svega oko 50.000 vekni ili – četiri puta manje.

U deceniji u kojoj je Beograd pretendovao da postane milionski grad, od 1960. do 1970. snabdevanje Beograđana osnovnim životnim namirnicama bila je glavna briga vlasti.

Hleb, meso i mesne prerađevine, mleko, mlečni proizvodi, voće i povrće bili su u to vreme glavni prehrambeni proizvodi, a vlast se iz petnih žila trudila da proširi prodajnu mrežu pošto u pojedinim delovima grada uopšte nije bilo prodavnica.

Najviše pažnje poklanjalo se, naravno, proizvodnji hleba.
U to vreme izgrađen je novi pogon pekare „Klas“, a urađena je i rekonstrukcija „Beograda“ i „Slobode“. I pored toga nestašice hleba bile su česte dok je, sa druge strane, najveći apsurd bio šta da se radi sa neprodatim količinama hleba. Jer, loša prodajna mreža ostavljala je čitave delove grada bez ove namirnice, dok su u drugim velike količine ostajale na rafovima.

Radnje nisu imale mogućnosti da od bajatog hleba, recimo, prave prezle, a pekarska preduzeća ga nisu prihvatala nazad. Jedino rešenje bilo je da se koristi kao stočna hrana, ali tada mu se maloprodajna cena spuštala za čak 50 odsto.
Najveći problem u snabdevanju hlebom nastajao je u vreme praznika i vikendom, koji su važili za takozvane „hlebne špiceve“.

Procene su bile da je prestonici nedostajalo oko 13.500 kilograma hleba, a upravo toliko se dnevno i bacalo.
Drugi veliki problem bila je nerentabilna cena. Računica je pokazivala je pravljenje crnog hleba koštalo oko 65 dinara, a u radnjama se prodavao za 56! Pekari su stalno poslovali u minusu, pa su neki spas tražili u novoj proizvodnji.

Jedan od četiri glavna snabdevača „Soko“ zatvorio je čak sedam pogona u kojima se proizvodilo oko 52.000 kilograma hleba i umesto vekni počeli su da prave keks.
Sličan potez povukao je i drugi beogradski snabdevač „Beograd“ koji je mesio medenjake, dok je „Klas“ jedini u to vreme radio bez gubitaka pošto se na vreme preorijentisao i najveći deo asortimana bio im je keks.

Kako bi nekako uvel red, vlast je odlučila da svaki od četiri snabdevača bude odgovoran za snabdevanje hlebom određenog dela grada. Zatim je privrednom reformom iz 1965. godine naređena integracija pekarskih preduzeća i osnivanje mlinsko-pekarske industrije. To nije puno pomoglo pošto je u to vreme čak četvrtina njih radila u gotovo nehigijenskim uslovima, a privatnici su se služili davno prevaziđenim turskim pećima.

Jasno je bilo da nikakve integracije neće pomoći. Interesantno je da se šezdesetih godina mesio i crni hleb, ali ga je malo ko kupovao, pošto je važio za „čudnu polupečenu gnjecavu smesu“.
Pekari su takođe muku mučili i sa transportom, pa je tako na dnevnom nivou od 150 vozila za dostavu hleba čak po tridesetak bilo u kvaru, a radnici dostavljači su skupljani s brda s dola.

Bez hleba na trpezi ostajalo se najčešće u vreme praznika, pa je tako Nova 1967. dočekana u potpunom haosu. Vladala je apsolutna nestašica, a pekari su se međusobno optuživali.
Neki su se snašli tako što su se bacali na unosniji biznis – pečenje prasića.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…