NAJNOVIJE
Top

Teška životna drama odigrala se u mirnoj Smiljanićevoj ulici na Vračaru, u stanu starog beogradskog advokata Koste Protića jedne januarske noći 1937. godine. Njegovu služavku Elzu Pugačev ubio je izvesni Milisav Ćertić,  momak koji je takođe radio kod Protića, jer je verovao da ga je zakinula za pedeset dinara!

Elza Pugačev je bila ruski emigrant. Bila je udata za pukovnika carske ruske vojske koji je umro u Beogradu 1923. godine, kada su za Elzu nastupili teški dani. Morala je da počne da radi po tuđim kućama i tako prehranjuje sebe i svog sina Nikolu, učenika četvrtog razreda rusko-srpske gimnazije. Tako je stupila i u službu kod  Protića. Tamo je vrlo brzo stekla simpatije ukućana, pa je nisu smatrali za običnu služavku, već kao člana familije.

Sahrana ruskog carskog oficira u Beogradu

Ali vremenom je stupio na scenu i Milisav Ćertić, trgovački pomoćnik, sin jedne siromašne žene koja je vrlo često kod Protićevih pomagala i prala rublje. Ćertić je ponekad cepao drva i unosio ih u podrum, ali se vrlo brzo pokazao kao razuzdan i neposlušan, pa stari  Protić njime nije bio zadovoljan.

Na Tucindan je Ćertiću trebalo novaca i on se preko Elze obratio gospodinu. Elza mu je donela deset dinara, ali on nije bio zadovoljan i napao je Elzu da je gazda poslao celu njegovu platu, a da ga je ona zakinula za 50 dinara.

Ruski carski oficiri sa porodicama nakon što su emigrirali u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviju). Nesrećna Elza Pugačeva je bila jedna od takvih žena.

Zbog navodnog duga isprebijao je teško nesrećnu ženu, tako da je morala da joj se ukaže i lekarska pomoć. Saznavši za ovo stari Protić nije više hteo da čuje za Ćertića, isplatio mu je preostalih pedeset dinara i rekao mu da više ne želi da ga vidi u kući. Dani su prolazili, a nesrećna žena plašila se osvete. Njen strah, pokazalo se, bio je opravdan. Ćertić je stvarno i ubio 12. januara 1937. godine.

Na žalost, mali Nikola Pugačev otkrio je leš svoje nesrećne majke I o tome je izveštena policija, koja je povela energičnu istragu. Nije dugo trebalo tražiti ubicu. Svima je bilo jasno da je ubistvo izvršio Milisav Ćertić. Posle kraćeg vremena, policajci su ga pronašli u stanu njegovog očuha. Kada su se policajci pojavili, on je prebledeo i, pre nego što su mu rekli zašto dolaze, rekao je:

Što mene dirate? Nisam je ja ubio!

To je još više pojačalo uverenje policajaca da je on zaista ubica i odmah su ga sproveli na saslušanje. Nije dugo trebalo da Ćertić počne da opisuje svoje zversko ubistvo. Ali, začudo, nijednog momenta nije pokazivao nikakve znake kajanja već je ceo svoj zločin opisivao mirno, kao da priča sadržinu kriminalnog filma koji je gledao u bioskopu.

Ispostavilo se da je danima vrebao svoju žrtvu. Govorio je da ga je zakinula za 50 dinara i da je čekao samo zgodnu priliku da joj se osveti.

Zar zbog pedeset dinara da ubiješ ženu – pitao ga je policajac.

Ubio sam je da joj se osvetim. Poneo sam iz svoje kuće sekiru i sa njom otišao ponovo do Protića. Kapija je konačno bila otvorena i ja sam ušao u dvorište i sakrio se. Čekao sam da naiđe Elza…

Dalje je sa neverovatnom mirnoćom opisivao scene koje su se nizale.

Ona je naišla. Nosila je u rukama neki lavor. Išla je da prospe pepeo. Prošla je pored mene, kada se vraćala, privukao sam se iza leđa i snažno udario sekirom po glavi. Ona je pala na zemlju. Nije ni glasa pustilla.

Najgore od svega bilo je to što je posle ubistva Ćertić sedeo u kuhinji i razgovarao sa ukućanima. Kako je priznao, posle ubistva je leš podigao sa zemlje i sklonio ga dublje u dvorište. Zatim je mirno ušao u kuhinju i tamo seo. Naišli su ukućani i zapitali ga šta će tu.

Pa, eto došao sam malo da se ugrejem i porazgovaram…

Na pitanje gde je Elza, odgovorio je da je otišla do bakalnice i da će se vratiti za sat. Na tome se sve završilo. Ukućani su otišli iz kuhinje, a Milisav je ostao sam, a potom se izvukao iz kuće i otišao.

Motivi ubistva u Smiljanićevoj ulici nisu mogli odmah da budu rasvetljeni. Devetnaestogodišnji mladić, nezaposlen, rodom iz Kusaka, sreza Jaseničkog, pred državnim tužiocem govorio je da ga je Elza mnogo nervirala. Da ga je navodno nazivala mangupom i lopovom kada bi dolazio u kuću Protića da cepa drva za šta ga je plaćala 60 dinara mesečno. Pravdao se da je i tog dana krenuo da traži dug od 50 dinara, a na pitanje sudije zašto je nosio sekiru, mirno je odgovorio: ”Ja sekiru uvek nosim sa sobom!”.

Stanija Vojvodić, majka optuženog Miliisava, svedočila je da je Elza bila drska, da je volela da puši, a da je često i pila I da je zbog toga navodno bila i nervozna.

Državni tužilac je smatrao da je moguća i pretpostavka da je delo izvršeno iz koristoljublja, odnosno  da je Milisav imao nameru da ubije prvo Elzu, a zatim i advokata Protića da bi opljačkao kuću. Optuženi Ćertić osuđen je na devet godina robije i da novčanu kaznu od 30.000 dinara koju je morao da isplati maloletnom Nikoli, sinu žene koju je ubio.

Sudbina izbeglice Elze Pugačev duboko je uzdrmala beogradsku varoš. Nekada udata za ruskog oficira, živela je kao gospođa, imala je svoju služavku i građanski život, ali je po bekstvu iz domovine zbog boljševičke revolucije život bacao sve niže, dok najzad posle nekoliko godina od smrti muža nije bila prinuđena da stupi i sama kao služavka u kuću beogradskog advokata. Bila je puna briga zbog neizvesne budućnosti i, nažalost, na kraju je – stradala.