NAJNOVIJE
Top

.Knez Mihailo Obrenović ubijen je 29. maja 1868. godine, a već 5. juna izdato je saopštenje da su zaverenici, tri brata Radovanovića, Stanoje Rogić i Lazar Marić, bili povezani sa vladarskom kućom Karađorđević.

Nedugo zatim, bivši knez optužen je da je podstrekavao ubistvo tako što je atentatorima obezbedio novac i oružje. Namesnička vlada zauvek zabranjuje povratak Karađorđevića u Srbiju i donosi odluku ”da im se oduzme sva imovina, pokretna i nepokretna“.

Knez Aleksandar Karađorđević

Presudom Varoškog suda u Beogradu bivši knez Aleksandar Karađorđević osuđen je na dvadeset godina robije u odsustvu, a odmah po izricanju presude počela je javna prodaja imovine Karađorđevića jer je srpska vlada verovala da će istu presudu doneti sud u Budimpešti koji je sudio na osnovu dokaza koji su poslati iz Srbije. Na iznenađenje Beograda, Aleksandar Karađorđevića oslobođen je u peštanskom sudu od odgovornosti za atentat pa je trebalo da se obnovi postupak u Beogradu.

To se nije dogodilo, iako je u zakonskom roku, to tražio bivši knez Aleksandar a potom i njegov sin Petar, nakon očeve smrti 1885. godine.

Zanimljivo je da kada je Aleksandrov sin, Petar, 1903. godine proglašen za kralja Srbije on je odustao od revizije procesa ocu i zahteva za odštetu jer je smatrao da „sa izborom u Narodnom pretstavništvu jednoglasno za kralja učinjeno je više nego dobitak na obnovi spora“.

Kada su Srbske novine 7. septembra 1868. godine objavile spisak imanja, početnu cenu, i vreme javne licitacije građani Beograda su shvatili koliko su Karađorđevići zaista bili bogati mada se za mnoga imanja i nekretnine znalo.

Kako je pisao Milojko Gordić u jedanaestom broju časopisa Beogradsko nasleđe ”najznačajniji posed, a time i najskuplji, bila je Kneževa bašta”. ”Ona je obuhvatala prostor ograničen današnjim ulicama Vuka Karadžića, Kneza Mihaila i Kralja Petra, dok je sa suprotne strane dopirala do mahom plitkih placeva okrenutih prema tadašnjem Saraf-Kostinom sokaku (danas ulica Cara Lazara).

Pre prodaje, od ove je bašte regulacijom već odsečena velika površina u cilju ispravljanja ulice Kneza Mihaila i prosecanjem triju širokih ulica: Nikole Spasića, Uskočke i Delijske.

Ostatak starih bašti vidi se na desmoj strani fotografije ulice Kneza Mihaila s kraja 19. veka. Na tom mestu danas se nalazi zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti

Osam placeva, na koliko je bašta bila podeljena, otkupljeni su za račun stvaranja posebne akcionarske berze „Sloga“.

Kneževa bašta

Njihovi članovi pripadali su najbogatijem sloju ljudi tadašnje beogradske čaršije, pa je sasvim logično da su i njihove kuće gradili tada najpoznatiji graditelji iz Beograda i Srbije, a većina podignutih objekata i levog i desnog fronta ulice Kneza Mihaila prema Kalemegdanu predstavljala je prvi arhitektonski sloj u novoj urbanoj matrici ovog dela grada. Zato i zauzimaju posebno mesto u arhitektonskom spomeničkom nasleđu.

Ostatak turskih imanja, “bašti”, vidljiv je i na ovoj staroj fotografiji

Tako je započeo proces definitivnog uređenja ovog dela varoši: prosecanjem trase gornjeg dela današnje Knez Mihailove ulice od Vuka Karadžića prema Kalemegdanu i podizanjem modernih građanskih kuća, kojima se kneževina odvajala od nasleđene orijentalne strukture.

Da bi regulaciju ovog dela varoši bilo moguće sprovesti u potpunosti, bilo je neophodno rešiti i pitanje turskih imanja. Ona su se u ovom delu Beograda nalazila na udarnim mestima i njihovom prodajom je, paralelno s prodajom kneževih poseda, mogla započeti etapa moderne urbanizacije, promene vlasništva i početak nove ere” pisao je Gordić.

Prodat je i hotel „Srpska kruna“ na Velikoj pijaci, danas Uzun Mirkova 1. Imanje je činilo slobodno dvorište, glavno zdanje – gostionica i štale. Zdanje gostionice imalo je prizemlje i sprat, zidano od tvrdog materijala. Na spratu se nalazilo 14 soba i jedna sala za igranke dok su se u prizemlju nalazila dva odeljenja kafane, sedamsoba i podrum.

Hotel “Srpska kruna” u vlasništvu Kneza Aleksandra Karađorđevića (zgrada sa desne strane). Danas postoji u donekle izmenjenom obliku

Procena vrednosti je bila 7.000 groša a kupila ga je Beogradska opština za sumu od 7.101 groš. Od tada pa do šezdesetih godina prošlog veka ovo je bila Gradska većnica a danas je, posle adaptacije, zgrada Kinoteke.

Prodata je kuća na Vračaru koju je koristila Mašinka Lukačević, mlađa sestra kneginje Perside Karađorđević, udata za oficira Jovana Lukačevića. Imanje je kupio Petar Karić, profesor vojne gimnazije u Kijevu po ceni od 1.275 dukata. Na licitaciji se na našla i ”kuća Vučka Nikolića na Vračaru”, nazvana po osobi koja ju je koristila, koja se nalazila u današnjoj Krunskoj ulici. Imanje, procenjeno na 600 dukata, kupila je Beogradska opština za sumu od 471 dukat za smeštaj škole.

Beogradska opština je kupila i kuću u kojoj je živela Jula Tripković, kćer vojvode Jakova Nenadovića i rođaka kneginje Perside. U ovoj kući posle kupovine smeštena je škola. Prodata je i Parna vodenica od tvrdog materijala s potrebnom mašinerijom, magacin, zidanakuća i štala s placem i vinogradom na Topčiderskom drumu.

Ovo je bio prvi parni mlin u Srbiji, podignut 1850. godine, u vlasništvu kneza Aleksandra Karađorđevića. Imao je savremeni mlinski uređaj na valjke (rolne), pokretan parnim pogonom. Zato je bio poznat kao „Knjaževska roljna vodenica“.

Bankar Živko Karabiberović za 12.702 groša kupio je Delijski konak koji se nalazio na uglu današnjih ulica Knez Mihailova i Kralja Petra. Ova zgrada, koju je knez Aleksandar izgradio 1850. godine, postala je Berza i Građanska kasina. Danas se na tom mestu nalazi Spasićeva zadužbina izgrađena 1930. godine.

Trgovac Vojin Radulović kupio je za 1.261 groš kuću Jevrema Nenadovića u ulici Vuka Karadžića 12 koju je on poklonio svojoj kćerki kneginji Persidi. Prodate su i kuća Nikole Predića, na uglu ulica Vuka Karadžića i Cara Dušana, dva dućana na Zereku (približno raskršće G. Jevremove i Kralja Petra, pet dućana na Velikoj pijaci gde je danas Studentski trg, Čair livada i bašta na Paliluli kao i njiva na Bulbuderu.

Kuća kneza Aleksandra Karađorđevića, koja i danas postoji na uglu ulica Gospodar Jevremova i Višnjićeva, u kojoj se nalazila ustanička Velika škola 1808-1809. godine, procenjena na 600 groša, prodata je Risti Popadiću, trgovcu beogradskom, za sumu od 1.115 groša. Kuća je sačuvana zbog pogrešne pretpostavke da se u njoj rodio kralj Petar Karađorđević.

Zanimljiva je bila prodaja kuće velikog srpskog junaka iz Prvog srpskog ustanka Uzun Mirka Apostolovića. Ovu kuću u današnjoj Višnjićevoj ulici 1843. godine ovaj srpski heroj dobio je na poklon od kneza Aleksandra Karađorđevića. Uzun Mirkov sin Ljubomir Uzun Mirko Apostolović nije mogao ovaj poklon da dokaže ugovorom, pa je kuća prodata kao vlasništvo Karađorđevića, a stanari su izbačeni na ulicu.

Te godine prodato je 47 popisanih hotela, kuća, kafana, vodenica, dućana, njiva, livada, bašta, voćnjaka i vinograda u Srbiji koji su pripadali porodici Karađorđević. Srpska vlada je tražila da se veoma velika iskupa imanja i nekretnine Aleksandra Karađorđevića u Rumuniji i Mađarskoj prodaju u korist srpskog budžeta ali u tome nisu uspeli jer je knez Aleksandar oslobođen u sudu u Budimpešti. Tako je završena prva velika, nezakonita, prodaja imovine srpskog kneza zbog krivice koja nije dokazana. Svega 35 godina kasnije sin tog srpskog kneza postao je novi srpski kralj što govori o tome kako je život – nepredvidiv.

Autor: Goran Vesić