Svi smo, bar jednom, čuli za Renata Grbića. Potkraj decembra 2025. iz Dunava je izvukao 34. osobu, ovoga puta mladića koji je, baš kao i većina ostalih spašenih, pokušao samoubistvo skokom sa Pančevačkog mosta.

Ali ovo nije priča o Renatu. Ovo je priča o coveku koji je iz reke spasao do leta 1937. čak 200 ljudi. I niko se u Beogradu nije setio da ga na bilo koji način nagradi! A tek mu ime niko nikada ni zapamtio nije…
Zvao se Mladen Rakić. Bio je u to vreme pedesetogodišnji bivši brodar, i obavljao je jedan od najneobičnijih ali i najopasnijih zanata u prestonici – bio je profesionalni spasilac ljudi.

Tih julskih dana 1937. vrućine su već bile pritisle grad. Na hiljade kupača potražilo je osveženje na obalama Save i Dunava, a on je čamcem sekao mutnu vodu podno visokih lukova mosta Kralja Aleksandra, koji je stajao tamo gde je danas most u Brankovoj ulici.

Nije imao nikakvo radno vreme – danima i noćima krstario je pored kupališta i mostova, uvek spreman da pritekne u pomoć. Mladenov život je bio sveden na skromnu drvenu šupicu u kojoj je živeo i dnevnicu od 15 dinara uz obezbeđenu hranu.
Ipak, u njegovim snažnim mišićima i dalje se oslikavala snaga brodara, ali nije mogao da se više bavi time jer ga je teško ranila nemačka puška dok je 1914. pokušavao da prebegne preko Save u Srbiju.

Za njega su obični kupači, koji precene svoju snagu i znanje, bili “lak posao”, vadio ih je iz vode kao od šale.
Pravu muku su mu zadavale samoubice, koje su se najčešće pojavljivale pod okriljem noći. Tokom leta ih je bivalo malo, ali kako se jesen približavala njihov broj je rastao, da bi u novembru dostizao mračni rekord.

Mladen je smatrao da su muškarci u svojim namerama daleko opasniji, dok žene, prema njegovom iskustvu, prave “mnogo veću graju”, a te svoje reči potkrepljivao je događajem od jedne sparne noći kada je dugo posmatrao siluetu na mostu.

A onda se pokrenula i skočila. Nakon što ju je jedva izvukao iz vode za kosu, umesto zahvalnosti, mlada žena je počela da ga psuje, šamara i čupa, besna što joj je pokvario nameru: “Da nije došao žandarm, verujte mi ko zna kako bi se od te žene spasao”.
Mladen je pamtio i kada je jedan vojni narednik skočio u Dunav, a Mladen se odmah bacio u reku za njim. Usledila je potera plivanjem. Narednik je u odelu pokušao da umakne spasiocu, a kada mu se Mladen približio, iz vode je zasijao revolver.
– Jedan metak, a odmah za njim drugi i treći, zafijukali su pored moje glave!
Usred matice Dunava, Mladen je morao da primeni silu – zagnjurio je narednika pod vodu dok ovaj nije ostao bez daha, a potom mu istrgao oružje. Tek kada je samoubica bio onesvešćen, Rakićevi drugari su stigli čamcem da ih pokupe.

Jedini put kada je osetio šta znači priznanje bilo je 1924. u Budimpešti, kada je za spasavanje troje ljudi iz matice dobio 25.000 dinara. U Beogradu, on je ostao tihi heroj obale, čovek koji bdi dok grad spava, svestan da, kako je umeo reći, “kod nas, izgleda, malo cene život”.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
