NAJNOVIJE
Top

U prošlom veku izraz kupatilo imao je potpuno drugačije značenje od današnjeg i odnosio se prvenstveno na rečne plaže – kupališta.

Prvo takvo kupatilo na Dunavu napravio je osamdesetih godina 19. veka Beograđanin Đura Jovanović “Ilidžar”. Postavljeno na buradima, imalo je muški i ženski bazen, relativno veliki broj kabina, priličan komfor, ali i nekoliko čamaca i sandolina za razonodu kupača.

Ženski je od muškog bazena bio udaljen 50 metara uzvodno. Međutim, ovo kupatilo nije dugo potrajalo pošto ga je uništila stihija pokrenutog leda.

Posle ovog kupališta, vrlo brzo izvesni Dimitrije Ćirković, takođe na Dunavu otvara slično.

I ovde su muški i ženski bazen bili potpuno odvojeni, ali je vrlo brzo i ono uništeno, samo ovog puta od posledica požara.

Na njegovom mestu nikada nije postavljeno nijedno drugo, ali su posle toga počele da se pojavljuju prve divlje plaže na Dunavu.

Bila su to mesta na koja su dolazili samo muškarci, pošto je ženama pristup i dalje bio zabranjen.

Prva divlja plaža obuhvatala je ogroman prostor od Nebojšine kule sve do Dunavskog keja i imala je travnate i peskovite terene, velike vrbake i obilje peska za sunčanje.

Broj kupača u tim vremenima nije prelazio 4.000, a pošto su leta bila ujednačena i bilo je dosta dana pogodnih za plažu.

Dok su u Beogradu žene i muškarci morali da se kupaju razdvojeno, u liberalnijoj atmosferi tadašnje Autrougarske, u Novom Sadu su već funkcionisala zajednička kupatila

Mnogi su u sezoni mogli da izdrže 70 do 80 kupanja, a oni uporniji i više.

Umesto bifea, kojih u ono vreme nije bilo, posetioci su donosili obroke, obično dosta kalorične kako bi nadoknadili izgubljenu energiju u vodi i sunčanju, dok su oni snalažljiviji pripremali obroke na samoj plaži na improvizovanim šporetima.

Na njihovom meniju bila je u to vreme uglavnom rečna riba. Među kupačima šetali su prodavci sladoleda, hladne boze i limunade, dok su tzv. sakadžije (ljudi koji su raznosili vodu za piće dok nije bilo gradskog vodovoda po ceni jedan groš od sake, odnosno bureta zapremine 150 do 200 litara) nudile ledenu topčidersku izvorsku vodu.

Kostimi za kupanje, pošto ih još niko nije izrađivao u varoši, nisu imali nimalo šika i ukusa, a mnogi su se kupali u donjem vešu, dok je bilo i onih koji su se prikriveni rashlađivali potpuno goli.

Tek 1906. godine beogradska opština je “primetila” dunavske kupače i postavila im dve daščare-garderobe gde su mogli da se presvuku.

Jedna je bila za muškarce, a druga za žene. To je bilo vrlo važno za društvenu emancipaciju, pošto se te godine dame prvi put pojavljuju na kupalištu. Ženski bazen bio je, međutim, od muškog udaljen gotovo 100 metara, a negde na sredini između dva kupališta stajao je pandur Tasa koji je držeći drenovinu u ruci budno motrio da se niko od muških kupača ne približi ženskom delu.

Već 1910. grad je otvario kupatilo sa pontonima, sa muškim i ženskim delom i čak 150 kabina, a najveći bum napravio je otvaranje novog kupatila 1907. čiji je vlasnik bio Miša Milošević.

Nalazilo se tačno ispod Ribarske zajednice, imalo veliki broj kabina, terase za sunčanje, što je uticalo i da se poveća broj stalnih posetilaca.

Po oslobođenju 1918. godine na Dunavu se otvara nekoliko komfornih i velikih kupatila, zbog čega je retko lepa divlja plaža počela da iščezava.

Nova kupatila su ponela imena “Beograd”, “Dubrovnik”, “Nica”,”Dijana”, “Mon plezir”, a postojalo je i Kupatilo đačke zajednice, dok se na levoj obali Dunava naspram električne centrale nalazilo čuveno Jojkićevo kupatilo sa nekoliko stotina kabina.

Tada dunavsku plažu posećuje od 15.000 do 20.000 kupača dnevno. Sva ova kupatila su, nažalost, izgorela prilikom bombardovanja Beograda 1941. godine.

Posle Drugog svetskog rata kupači su mogli i na čuveni “Šangaj”, koji se nalazio ispod Ribarske zajednice, ali je on posle samo jedne sezone uklonjen sa Dunava. Najduže je izdržalo kupatilo Đačke zajednice, do sredine pedesetih godina prošlog veka.

Bilo je smešteno na ušću Save u Dunav, ali malo više na dunavskoj strani, otprilike gde su danas teniski tereni “Novak”. Izgrađeno je u leto 1920. godine na inicijativu “Zajednice doma i škole”, udruženom inicijativom roditelja i učenika Druge realne gimnazije.