NAJNOVIJE
Top

Skijanje u Beogradu ima zaista dugu tradiciju.

Da, da, u Beogradu, nismo pogrešli pa tako napisali, umesto da piše na Kopaniku, Torniku, Staroj planini, Divčibarama…

U Košutnjaku

U jednom trenutku to je uzelo toliko maha da su najagilniji shvatili da mora da se osnuje i skijaški klub koji bi članovima pružao mnoge pogodnosti, pa su se prihvatili posla i već pred zimu 1934. godine, tačnije krajem oktobra glavni grad je i zvanično zaveden u sistem skijaških centara Kraljevine Jugoslavije.

Iako nije imao planine osim Avale, koja je za svega 11 centimetara uspela da prebaci donju granicu od 500 metara nadmorske visine pa da se nazove istim pojmom poput gorostasnog Triglava, Šar planine, Jahorine ili već pomenutih planinaskih lepotica, Beograd je ipak postao važan deo “smučarstva“, kako se tada nazivalo skijanje.

Brže no i jedan drugi sport smučanje je za vrlo kratko vreme postiglo široku popularnost u prestonici. Došlo je to neočekivano, kao nešto što je u modi. Prošle godine smučari na ulici u kompletnoj smučarskoj opremi sa smučkama na ramenu nisu bili retka slika. Košutnjak je oživeo kao usred leta, a na Avali su promicale, kraj zelenih snežnih grana, senke smučara“, ovako su s ogromnom dozom entuzijazma pisali novinari.

Dodali su i da se vrše pripreme “da se smučarski sport još više učvrsti u prestonici i da postane omiljena sezonska zabava Beograđana”.

Skijaška relaksacija na Avali u danima dok zemlji preti mračna senka Hitlerove agresije, svega mesec i po dana pred rat

Naravno, nije baš sve išlo tako glatko.

Kao jedna od najbitnijih poteškoća ukazalo se to što su tereneske i klimatske prilike bile nepovoljne i većina je smatrala da ni Avala, a kamoli neko beogradsko brdašce, ne mogu zadovoljiti potrebe.

Ali shvatili su skijaši da ne mogu ništa raštrkani po raznoraznim malim klubova pri sportskim udruženjima, pa su rešili da osnuju prvi čisto smučarski klub u Beogradu i da se na taj način izbore za ostvarenje svojih planova.

Naročito se vodilo računa o tome da se omogući Beograđanima što ugodniji i što jeftiniji smučarski sport. Čak je bilo predviđeno i da se, kako bi se animirali širi slojevi stanovništva, osnuju “večernji tečajevi pod električnim osvetljenjem” za one koji zbog posla ne mogu da stignu preko dana da nauče veštine vožnje na dve daske.

Na Ski stazi na Košutnjaku, 1936. godine. Na ovom mestu se danas nalazi istoimeni popularni restoran


“Vrlo mnogo je utrošeno vremena dok su pronađeni pogodni tereni. Već se vrše radovi za stvaranje jednog terena s malom skakaonicom, koja bi dopuštila skokove od deset metara, što bi za početnike bilo potpuno dovoljno. Takav zgodan teren počinje od Nemačkog groblja i spušta se strmom kosom do podnožja srpskog groblja u Košutnjaku. Staza je dugačka 300, a široka oko 30 metara”, objašnjavano je narodu.

Danas se na ovom mestu nalazi popularni restoran, prigodno nazvan – Ski staza.

Druga staza bila je planirana na tadašnoj goleti Velikog Vračara, današnjoj Zvezdari, u neposrednoj blizini Opservatorije. Taj teren bio je predviđen za početnike. Tu je spust blag i omogućava bezopasno i prijatno spuštanje.

“Na svim ovim novim terenima biće podignute male čajdžinice i klupske kuće za odmor, kako bi se članovima omogućio bar jedan skroman komfor”.

I, to je bilo to, što bi se reklo, što se tiče Beograda. Na Avali je već bilo staza koje su Beograđani obilazili, ali na njima je bilo potrebno još raditi kako bi mogle da zadovolje sve zahteve – od početnika do onih koji su već dobro savladali skijanje.

Postojala je i treća opcija. Jedan teren se spremao “na udaljenosti od četiri sata brzim vozom iz Beograda“. Tako su stanovnici glavnog grada imali šitok odabir već od zimske sezone 1934. na 1935. godinu.

Preduzete su već mere da se ove zime uvedu specijalni smučarski vozovi, koji će se uspinjati na hiljadu metara visine, do samog smucarskog terena. Polazilo bi se uvek u subotu uveče, a vraćalo bi se u nedelju uveče, tako da bi smučari imali ceo jedan dan na raspoloženju”, obaveštavana je javnost.

Pojavila se u opsežnim planovima i četvrta varijanta koja se odnosila na skijaške centre tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Novi smučarski klub “Beograd” uneo je u svoj program i obuku i trening svojih članova. A da bi se početnici već unapred spremili za nastupajuću sezonu predviđeni su bili tzv. “suvi kursevi“: zajedničke telesne vežbe da bi se muskulatura pojedinaca spremila za naporne smučarske spustove.

Smučanju je ove zime udaren u Beogradu kamen temeljac. Zaista samo na taj način u organizaciji jednog ozbiljnog društva sportisti mogu da uživaju sve lepote smučarskog sporta. Bilo je uostalom, već krajnje vreme, s obzirom da u neposrednoj blizini Beograda imamo ipak sve mogućnosti, kako terenske tako i klimatske za smučarski sport“, pisale su sa oduševljenjem novine 1934. godine.

Već dve godine kasnije, 1936. godine, prestonica je imala dve skakaonice – jednu na Avali od 20, a drugu u Košutnjaku od 40 metara.