NAJNOVIJE
Top

Više od pedeset godina prošlo je otkad je zločin iz Simine ulice – zataškan.

Tekst portala “Kaldrma” prekinuo je tišinu.

Moćnik, policajac, profesionalni egzekutor Milorad Golubović pucao je u glavu ženi sa detetom, Mirosandi Rosi Satarić jer nije prihvatala njegove bezumne nasrtaje na njeno dostojanstvo i telo. Sedamdesetih godina ta priča je iznenada gurnuta pod tepih i jedino što je od sećanja ostalo bila je stara, polomljena tabla, na trotoaru u Siminoj ulici preko koje su brojni gazili, nesvesni preko čega prelaze.

Do pre neki dan ovako je izgledalo jedino sećanje na nedužnu ženu koja je stradala kao žrtva bezumnog nasilja…


Tabla je, zahvaljujući Gradu Beogradu, obnovljena i postavljena kako to dolikuje – uzdignuta iznad pločnika, da niko ne može da pregazi sećanje na jedan stravičan zločin.

Danas je svečano otkrivena nova spomen-tabla, postavljena nakon što se na portalu Kaldrma pojavio tekst o zločinu iz 1967. godine. Na inicijativu zamenika gradonačelnika Beograda Gorana Vesića izrađena je nova prigodna spomen-tabla, a zajedno su je otkrili unuka žrtve, Ivana Jerković Andrejević i Goran Vesić, simbolično na Dan žena, 8. mart . Fotografija: Predrag Mitić

Rosa Satarić ima šest živih potomaka – ćerka koja je sa njom bila u trenutku ubistva, kao i druga, starija ćerka Marina, koja je za nas podelila svoja sećanja na taj mračni trenutak. Danas ona ima 65 godina, a tada je imala 10. Marina ima dve ćerke, a njena sestra sina i ćerku.

One su bol ponele u sebi, ali život je morao da se nastavi, vezale su se za oca, odlazile na letovanja, izučile škole, udale se… A njihov otac do kraja života nosio je teret sudbine koja ga je zadesila.


On je čuvao sve članke iz novina i sve slike sa uviđaja. Ja sam te slike pocepala i bacila, nisam želela da se iko seća tako teških trenutaka, jer to se desilo, a mi smo naše živote nastavili. Da je živ, on bi mnogo toga mogao da vam priča... – kaže nam Marina.

Ipak, ono čega se živo seća su dva momenta.

– Sećam se da smo oko godinu i po dana nakon suđenja išle na more. Prolazili smo pored Podgorice, gde je on trebalo da bude u zatvoru. Ja i sestra smo ostale u kolima. Otac se vratio i rekao je: “Pustili su ga“. Mnogo godina kasnije otac je samo rekao da je Golubović umro. Imao je tada sigurno preko 80 godina. Ja ne znam kako je moj otac dolazio do tih informacija… – priča Marina.

Ali zna da mu nije bilo lako kada je javnost uprla prste u njega i kada je pročitao naslov u novinama “Satariću, gde ti je bila satara?“.

Proganjanje jeste trajalo godinama. Moj otac je mogao da pusti da stvari teku kako su tekle ili da ga ubije. Da ga je ubio, završio bi na doživotnoj robiji, a porodica bi bila označena kao porodica ubice. Jer, Golubović je bio narodni heroj, radio je u SUP Stari grad. Moja porodica je prijavljivala nasilje policiji, ali uzalud – kaže Marina.

Ulaz zgrade u kojoj je živela nesretna žena, u ulici Kralja Petra. Stradala je stotinak metara dalje, dok je sa ćerkicom išla ka svom domu

Kakav je on bio heroj? Nije bio slavni ratnik koji je probijao Sremski front ili osvajao Sutjesku. On je bio podoban partijski milicajac koji je ubijao u tišini. Egzekutor. I sam se hvalio da je ubio između 500 i 1.000 ljudi.

On je bio moćnik iz senke i imao je psihičku bolest jednog moćnika. Smatrao je da mu država duguje toliko da mu ženu nađe. Bolestan um koji je navalio da dobije šta hoće, kad nije dobio šta hoće, rešio je da razbije to što nije mogao da ima – nastavlja Marina.

Rosa je vodila ćerku od zubara do stana u Kralja Petra. Kada je Golubović revolverom zapucao u Rosu na uglu Simine i Višnjićeve, a koja je u tom trenutku za ruku držala sedmogodišnju ćerku, sve je posmatrao najmanje jedan čovek.

Rosa Satarić, nedugo pre stradanja. Njeno maltretiranje je trajalo dugo vremena pre zločina

Nijedan svedok nije hteo da svedoči. Ljudi su se plašili. Čovek koji je bio očevidac samo je rekao: “Ja imam dvoje dece. On će izaći za godinu-dve, a ja imam dvoje dece” – prepričava Marina. I tako je i bilo. Prvobitno osuđen na smrt, pa potom na dvadeset godina zatvora, on se, čini se, samo javio na odsluženje u Podgorici, a potom pušten da doživi duboku starost.

Kada je gnev javnosti počeo da se sve više ispoljava, tadašnji sistem je dopustio da se postavi skromno obeležje na mestu zločina. Decenijama kasnije, ta skromna i neugledna tabla sa potresnim tekstom će biti sa fasade zgrade premeštena na pločnik gde će je godinama gaziti prolaznici. Fotografija sa postavljanja prvog obeležja, 1970. godine

Mnogo se tada pisalo u novinama o ovom slučaju. Sve dok se stranci nisu zainteresovali za slučaj. Ovaj zločin mogao je da prodrma temelje sistema koji je, bez svake sumnje, bio oslonjen i na ljude kao što je egzekutor Golubović. Sedamdesetih godina slučaj su krenule da istražuju zapadne novine i tada je priča o milicioneru zločincu postala tabu tema.

Govoreći danas na svečanom otvaranju novog obeležja svojoj tragično stradaloj baki, Ivana Jerković Andrejević je rekla:

U ime porodice, zahvaljujemo vam se što ste ovde sa nama danas. Zahvaljujemo se i portalu Kaldrma, ali i novinaru Telegrafa Mateji Beljanu, koji je povratio sećanje na ovaj događaj. Zahvaljujemo se i čelnicima i službama grada Beograda, što su nakon toliko godina prepoznali važnost obeležja i obnovili mesto stadanja žene, majke i verne supruge Mirosande Rose Satarić, brutalno stradale samo zato što je bila žena, lepa žena, koja nije htela da napusti porodicu zbog nepoznate osobe.

Fotografija: Predrag Mitić

Zamenik gradonačelnika Goran Vesić koji je promptno odreagovao na pisanje našeg portala i inicijativu porodice i potomaka Rose Satarić, izjavio je sledeće:
 
Spomenik koji danas obnavljamo je dokaz koliko treba da govorimo o nasilju nad ženama u našem društvu i o položaju koji imaju žene, a sudbina ovog spomenika nam govori o tome koliko ne vodimo računa o tome i koliko se očigledno toga sećamo samo kad je 8. mart. Ova spomen ploča je podignuta 1970. godine i sve dok nije portal Kaldrma pisao o tome, a ja nisam to saznao, odnosili su se prema ovom spomeniku kao da nije postojao. A znate i sami i mislim da je svakome od nas jasno da sećanje na žrtve znači i opomena za sve druge i obrazovanje za buduće generacije, kako ne treba da se ponašamo. I zato mi nije bilo teško da donesem odluku da se spomenik obnovi, zato što je to naša dužnost, naša obaveza i sećanje prema ovoj divnoj ženi koja je stradala samo zato što je bila žena, a i opomena svim drugima kako treba da se odnosimo prema nasilju u našem društvu.