NAJNOVIJE
Top

Beograd je uvek težio velikome. I kad nije – štogod sa tim pridevom se lepilo za njega. Pa se tako ubrzano širio da postane velika varoš, a onda od tako velike u još veću, težeći ka metropoli, ali na tom putu nisu ga zaobišli ni veliki ratovi, ni velike krize…

A u tim krizama 1928. godine izdvajala se i velika kriza brakova! Nije počela tada. Tada je doživela vrhunac. I bila je strašna za ondašnju zajednicu. I shvatanja. A počela je odmah nakon Prvog svetskog rata. Daljina, rovovi, izbeglištvo i dugogodišnja razdvojenost učinili su svoje, objašnjavalo se u obimnim analizama uzroka i posledica.

Kada su se muževi konačno vratili kućama, usledilo je teško suočavanje sa stvarnošću. Bilo je to vreme “mnogih razočarenja – razočaranih žena i razočaranih muževa“.

“Nemalo muževa nije želelo da oprosti ženama greške koje su sami sebi praštali u izbeglištvu, a mnoge žene su napravile zaista takve greške, da ih je bilo teško oprostiti” pisali su beogradski novinari za koje je ova tema bila jedna od udarnih te zlosretne 1928. godine.

Tužbe su nagomilavane u beogradskom Duhovnom sudu, koji je za razliku od današnjih građanskih sudova u ono vreme odlučivao o sudbini pravoslavnih brakova. I sami crkveni suci su govorili da su statistike samo površina nečega veoma poraznoga. Presude su počivale na formalnim razlozima, dok su stvarni, skriveni motivi uvek bili “čudniji i složeniji“.

I taman kada se učinilo da su se strasti smirile, da su te traume Velikog rata ipak ostale u prošlosti i da život ulazi u normalne tokove, dogodio se obrt – od 1926. do 1928. godine broj brakorazvodnih parnica u Beogradu skočio je za više od 50 odsto!

Dok je 1926. na sto sklopljenih brakova išlo oko devet razvoda, već 1928. taj broj je skočio na čak 15.

Iz spisa Duhovnog suda da se saznati da su tada Beograđani dizali ruke od braka prevashodno zbog neverstva.

Prevara je ubedljivo vodila na listi grehova. Ali, bila je u padu! Tako, recimo, godine 1923. od ukupno 196 razvoda čak 134 izrečena su zbog preljube, a pomenute 1928. to je bio razlog za “svega” 75 parova.

Na drugom mestu našao se jedan za današnje vreme fascinantan pojam – otumaralost. To je situacija kada jedan supružnik doslovno spakuje kofere i nestne bez traga.

Na to je crkva gledala trojako. Prvi slučaj se odnosio na situacije kada supružnik ode zbog posla, trgovine, putovanja ili nekih drugih opravdanih okolnosti, bez namere da prekine brak, ali mu se vremenom izgubi svaki trag. Ukoliko se ne vrati niti javi punih šest godina, drugi supružnik dobija pravo na razvod.

U drugoj situaciji se radi o tajnom odlasku ili bekstvu iz mesta boravka bez prijave organima vlasti, npr. prelazak granice “na crno”, skrivanje od zakona ili od nekoga kome duguje. Pošto je takav nestanak sam po sebi bio sumnjiv i nelegalan, rok za razvod se skraćivao na četiri godine.

Jednostavno, ako se ne vrati posle četiri godine – ostavljeni supružnik po slovu zakona postaje slobodan, odnosno razveden.

Kao najteži oblik smatrao se onaj treći – kada supružnik ode sa trećim licem (s ljubavnikom ili ljubavnicom) ili ode sa jasnom i izraženom namerom da napusti i izneveri svog bračnog druga. U tom slučaju rok za razvod bio je najkraći i iznosio je tri godine.

Sve u svemu, dužina čekanja na razvod zavisila je od toga sa kakvim je namerama i na koji način supružnik otišao.

Posebno su bili zanimljivi ređi, ali bizarni slučajevi koji su završavali poništenjem braka. U sudskim zapisnicima iz 1926. i 1928. zabeleženi su razvodi i zbog venčanja pored živog supruga, polne nemoćnosti, prelaska u nehrišćansku veru, odlaska na robiju, duševnih bolesti…

I zbog “venčanja sa otetom devojkom“! Ovi potonji brakovi su bili sami po sebi opasni, umeli su da dovedu do tragedija, da zarate porodice, pa ih je valjalo čim pre rasturiti i to sudski.

Sudije Duhovnog suda trudili su se da prvo pokušaju da bračne drugove pomire. Međutim, rezultati su bili poražavajući, pa se beleži da su 1925. uspeli u toj nameri svega četiri puta, 1926. pet, a 1928. godine šest.

Ove brojke iz današnje perspektive, kada se razvodi skoro svaki treći brak, možda su skromne, pa i zanemarljive, ali za Beograd od pre stotinu godina bile su alarmantne i katastrofalne.