Beograd, 1937. Advokati se prepiru, mašu papirima, sudije dižu obrve, a beogradska čaršija bruji o tome da li je medicinski moguće da jedna osoba bude godinama hipnotisana, a da nijednog jedinog trenutka ne sazna to!

Slučaj zubara dr Vojislava Radovanovića iz Svetosavske ulice imao je sve elemente napetog trilera – tajanstvenu tužilju, neobične metode “lečenja“, skeptične kolege, a iznad svega muža pacijentkinje koji nije smeo ništa da zna, inače bi… Danas bi moderna psihologija rekla da hipnoza nije magično brisanje volje, a kamoli višegodišnji trans. Ali te 1937. godine sve je delovalo moguće.

Tužilja je tvrdila da ju je doktor “dugo gledao čudnim očima i duvao joj u usta”. Njeno ime i adresa nisu otkrivani na stupcima beogradske štampe. Ali moglo se naslutiti gde je živela, jer se znalo da su novinari kolima prošli pored Svetosavske crkve da bu stigli pred malu zgradu ispred koje se, potpuno nadrealno, održavao vašar.

Tadašnji Beograđani su mogli već pogoditi lokaciju, jer nije bio baš grad ogroman, a ni vašara nije bilo krajem maja na svakom koraku.
Vrata je otvorila niska, punačka žena u četrdesetim godinama. Kada je videla ko joj je došao u posetu, prebledela je.
– Kako ste saznali za mene? Pa ja sam htela da to ostane u tajnosti! Nije mogućno da je ko mogao da oda ovu stvar. Znate li vi, da moj muž o tome još ništa ne zna? – govorila je jedva dolazeći do daha grupi novinara koji su držali svoje beležnice spremni da zapišu svaku reč i svaki njen pokret.
Ubrzo se pribrala i počela da moli. Ne da ne pišu o njoj, to je već bilo kasno, jer su koliko dan ranije novine već imale vesti o aferi, već da se ne sazna ko je ona.

Ona i muž nisu imali dece, a on, tehnički činovnik u jednoj državnoj ustanovi, bio je u potpunom neznanju šta se zbivalo sa ženom mu i zubarom.
– On je vrlo oštar čovek – ponovila je – Ako sazna za ceo slučaj, može još i učiniti nešto, bilo sa mnom ili sa njim.
I stižemo do srži misterije. Ali nije natprirodna.
Novinari su se, ne bez razloga, zapitali zašto ova žena sa četrdeset godina i ozbiljnim životnim iskustvom ne traži podršku svog supruga za navodnu materijalnu i moralnu štetu. Zašto ju je obuzeo paničan strah?

Da li je doktor zaista posedovao moć da duvanjem u usta kontroliše um, ili je cela priča o višegodišnjoj hipnozi bila samo genijalan ili očajnički alibi pred besnim suprugom činovnikom, jer su pare iz kuće jednostavno nestale?! I to je bio golem novac.
Ispostaviće se da je ona više godina pomagala svoga zubara finasijski, a kada je naposletku uvidela da je ispraznila “slamaricu” kazivala je da ju je “hipnotisao”, “da nije znala šta čini”, da je bila “pod njegovom kontrolom” i da ju je držao u takvom stanju “duvanjem u usta“. Neki bi rekli da je to činila iz ljubavi, drugi da je bio prijateljski gest…
Kako god bilo, podnela je tužbu u nadi da će da povrati veći deo novca ako se dokaže da je prevarena omađijana, jer ako muž sazna da skoro ni cvonjka ušteđevine nije im ostalo…
U kasnijim danima ovaj za čaršuju intrigantni slučaj zagubio se sa stranica beogradske štampe. Možda su hteli da je zaštite novinari. Ionako je sama sebi napravila muku u životu, pa da joj i oni na nju ne staju. A nije Beograd bio baš toliko veliki da ne bi svakom rečenicom željnima ovakvih pikanterija širili zavesu javne pozorinice i na nju izgurivali uplašenu ženu.
Nikada joj nisu objavili ime, ali jesu fotografiju. Zaista nije im bila neka logika.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…
