NAJNOVIJE
Top

Scena koja se videla na platnu beogradskih bioskopa u leto 1943. godine nije delovala lažno i kao fotomontaža: čovek se zubima drži za uže, a ono je zakačeno za avion. I tako, prelazi preko Kalemegdana, dok zanesena masa na zemlji sa jezom posmatra ovu tačku na ivici života i smrti.

Ljudi su se tiskali po dvoranama da pogledaju ovaj igrani film tokom najtežih dana Drugog svetskog rata i okupacije, a ovacije “čeličnom čoveku” su toliko nervirale Nemce da su iz Berlina poslali policijskog agenta da vidi zašto se “Nevinost bez zaštite” gledala toliko dobro, a nemački film “Zlatni grad” koji je čak bio u koloru – prošao loše pred srpskom publikom.

Inat, ima tu malo inata, ali u svemu ima mnogo više srčanosti, naivnosti i nevinosti, ono što je u smutnim vremenima smrtni greh. Protagonisti ovog, inače prvog srpskog tonskog filma nisu bili ni kolaboracionisti, ni članovi pokreta otpora već puki entuzijasti kojima je pravljenje filma bio jači impuls od svega što ih je okruživalo.

Kad se ratna prašina spustila, prekrila je i njih i njihovo ostvarenje.

Glavni junak ove filmske priče bio je akrobata Dragoljub Aleksić, na platnu miljenik jedne beogradske dame koja ište njegovu ljubav. Ona je zanesena njime, njegovom dobrotom i mišićima, kao i neverovatnim podvizima koje čini. Ali, isprečio se toj ljubavi jedan bogati gospodin i – u raspletu cele priče Aleksić kao supermen spasava svoju ljubljenu upadajući u stan pomoću užeta.

A to da se zubima držao za konopac okačen o avion nije film. To je živa je istina koja je zabeležena 1940. godine i u filmu se spominje kao događaj.

Aleksić je, zapravo, bio akrobata, koji je izvodio neverovatne tačke, a koje bi danas po svim bezbednosnim standardima “otpale” još pre nego što bi neko ozbiljno i pogledao zamisao na nekom papiru.

Pre rata on je bio prava zvezda. A onda su pale prve bombe, okupacija, policijski čas, beda, nemaština.

Beograd je životario tako, u prividnoj “slobodi”, kako bi propagandna mašinerija nazvala to stanje. Nepodobni su ubijani, gušeni, bešeni.

Beograđani su morali da ćute. Ali, morali su i da žive.

A kultura je ponekad bitnija hrana od one organske, koja se doslovno jede. Jer, kora hleba održaće vas u životu, ali trebalo je preživeti čitavo to ludilo rata. Aleksić nije sedeo skrštenih ruku. Čovek neverovatne energije, toliko siguran u sebe i snažan da zubima savija gvozdene šipke, rešio je da snimi film o sebi!

Red za ulazak na projekciju Aleksićevog filma ispred bioskopa Takovo na Terazijama, usred okupacije u Drugom svetskom ratu, 1943. godine

To je bio pravi film, sa scenama u stanu, scenama napolju, potom u bašti jedne kafane uz piće i veselje. Aleksić se spuštao i užetom do stana, vide se krovovi tužnog Beograda.

Sama pomisao da je jedna ekipa odlučila da snimi film za vreme okupacije Beograda, između teških bombardovanja i razaranja i tokom besomučnog ubijanja sugrađana, deluje neverovatno. To je neko okupatorsko maslo, rekli bi komunisti – Nemci su im to obezbedili da bi služili Rajhu. Ali naprotiv, u filmu se ne spominju nikakvi Nemci, ni rat, ni sulude rasističke teorije – film je romantičan, komičan i akcioni u isto vreme.

Snimalo se u tajnosti, često uz rizik od hapšenja, interniranja. Svaka neobična aktivnost u vreme okupacije, kada je u javnosti smelo da se okuplja do troje ljudi i kada je vladao policijski čas, a svako lice moglo biti sumnjivo, mogla je da znači odlazak u jednom pravcu bez povratka – do Banjice, Jajinaca ili Sajmišta.

Ekipa je pravila specijalne sandale od šperploče, pa prodavala beogradskim damama koje nisu imale šta da nose, a od tog novca sniman je film… Negativi su nabavljani preko pojedinaca Nemaca, po dogovoru, za trampu – bogata seljačka trpeza za koji metar filma.

Film je snimljen i premijera je održana tokom rata. Tu je došlo do razlaza članova ekipe sa Aleksićem koji za ovu priču i nije važan…

Aleksić je putovao po Srbiji i prikazivao film, a narod je bio željan zabave. Zbog skandala sa ovacijama u isto vreme kada se održavala i projekcija “Zlatnog grada”, Nemci su ga optužili za podrivanje Rajha. Ali, Aleksić ništa nije podrivao, pa nije ni bio osuđen.

Isto tako su i komunisti vodili svoj postupak. Nije njima bilo pravo da neko u okupiranom Beogradu, dok se ginulo na frontovima, snima film. Ali, nikakav dokaz da je to kolaboracionistički produkt nisu našli.

Aleksić je posle rata nastavio da živi po starom, da uveseljava narod akrobacijama, da pomaže drugima. Ali, slave više nije bilo, bar ne onakve. Nije se borio sa crvenom zvezdicom na čelu, pa se nipošto nije uklapao u komunističkog heroja.

Aleksić nastupa na lokalnom vašaru u Knjaževcu u vreme najveće slave sredinom tridesetih….

Tako je Aleksić, zapravo, nesvesno, snimio prvi film “crnog talasa“. Jedan od najvećih predstavnika tog pokreta Dušan Makavejev snimio je istoimeni film u kome prikazuje delove originala Aleksićevog filma, ali i razgovor sa preživelim učesnicima tog poduhvata, uz arhivske snimke rata. I to je bio, takođe, film crnog talasa.

…i u vreme kada je sve već bilo završeno, a on ličnost na margini života: u filmu Dušana Makavejeva.

Makavejev je snimio film o “zabranjenom” filmu i tako ukazao na veliku nepravdu. Jer, nigde se u istoriji jugoslovenske kinematografije nije našao naš prvi sto posto tonski film – samo zato što je sniman u okupiranom Beogradu.

Inače, ono što je akrobata Aleksić radio pre rata zaista ostavlja bez daha. On je činio takve vratolomije koje bi ga, u slučaju da nešto pođe po zlu, danas mnogo koštale na sudu…

Zamislite čoveka koji naglavačke ide niz žicu, sličnoj današnjem “zip-lajnu” u ustima držeći sajlu o koju je okačena devojka. Sve to moguće je naći u arhivskim snimcima. Tako je, jednom prilikom, Aleksić držao u zubima devojku koja se velikom brzinom rotirala.

Kidao je navodno lance, pa tako spasavao u poslednji čas čoveka iz kaveza koji bi stradao sekund kasnije, jer je za sve vreme ove akcije gorela i žica od dinamita! Ova tačka snimljena je na platou ispred Crkve svetog Marka.

Peo se na štap oslonjen samo na jedan točak, balansirao i još sa sobom podizao bicikl. Masa ga je gledala otvorenih usta.

Inspirisan jednim sovjetskim filmom napravio je top kojim je ispaljivao žive ljude. I sve je bilo dobro dok jednom prilikom nije greškom stavio više baruta i akter tačke nažalost stradao.

Aleksić je tokom svoje karijere zadobio i teške povrede, postao stopostotni invalid, pa je sam sebe izlečio metalnim miderom koji je napravio po preporuci lekara (oklop za kičmu). Lekari su, inače, rekli da ne mogu da pomognu… I tako je postao kraći nekoliko centimetara, ali snagu nije predavao.

Demonstrirao je svoje veštine i peo se na tzv Na “stub smrti” i posle Drugog svetskog rata, pa rado nosio i jugoslovensku zastavu sa petokrakom. Ali, iako je podržavao vlast, mada se čini da ga nikakva vlast ni sistem nisu zanimali, ostao je skrajnut do svoje smrti 1985. godine.

Poslednji put u životu nastupio je pred publikom na današnji dan pre 53 godine, 19. avgusta 1968. godine na Kalemegdanu.