NAJNOVIJE
Top

Odvajkada su ljudi bivali u nekakvoj žurbi, bez strpljenja i obzira za druge, idući ka nekom svom cilju. Tako je i 1927. godine bilo najlakše svoj bes iskaliti na ženama koje su radile u telefonskoj centrali!

Nekada je svaki poziv telefonom morao da prođe preko osoblja u centrali kome bi se saopštavalo sa kim se želi kontakt, a zatim bi se ručno kablovi postavljali u kućište broja koji se poziva i tako uspostavljala veza

Očito je to bilo uzelo maha toliko da su morali da reaguju novinari kako bi se stavilo do znanja svima koji su imali tada telefonski aparat u domu ili kancelariji da više ne napadaju telefonistkinje, jer one su ponajmanje krive za njihove frustracije ili kašnjenja.

Zgrada na uglu Bulevara kralja Aleksandra i Kneza Miloša u kojoj se nalazila prva beogradska telefonska centrala. Početkom 20. veka nedaleko odavde biće sagrađena prva namenska zgrada za centralu, a ovo zdanje će biti porušeno početkom 2000-tih za izgradnju novog objekta

Beogradska Glavna centrala je najpre 1902. godine bila proširena na hiljadu brojeva, a 1908. je na uglu Kosovke i Palmotićeve izgrađena nova sa kapacitetom od 6.000 brojeva. Puštena je u rad dve godine kasnije, ali zbog izbijanja Velikog rata 1914. godine ostala je na 2.600 priključaka. Tek godinama posle rata došlo se do planiranog broja od 6.000 priključaka.

Nova centrala iz 1908. u Kosovskoj ulici

Da bi pretplatnici te 1927. mogli nekoga da pozovu prvo su morali da stupe u kontakt sa telefonskom centralom, odnosno sa tamo zaposlenima koji bi potom prespojili vezu. Ali na to se ponekad moralo da pričeka. I tada je na scenu stupalo to naše – sad i odmah.

Pošto ste dobro izgrdili gospođicu sa telefona nervozno, mrzovoljno procedite kroza zube dvaput dvocifreni broj. Čoveku ni na pamet ne padne šta se sve događa na drugom kraju žice, tamo gde se sastaju i šest hiljada bakarnih žica beogradske gradske i međugradske veze“, stajalo je u tekstu objavljenom u „Politici“ krajem novembra te godine.

U centrali u Kosovskoj se nalazila velika sala sa bezbroj malih aparata koji “liče na prekrasne visoke klavire“.

Za svakim je sedela po jedna devojka “čupave kose, rumenih obraza, nakarminisanih usana, sa divnim plavim ili crnim očima“.

U sali je bila istaknuta “motivaciona poruka” ovim mladim ženama, krupnim slovima: Brzina – Strpljenje – Tajna!

Mesečna plata im je bila između 1.200 i 1800 ondašnjih dinara. U toku dana jedna vredna telefonistkinja mogla je “dati oko 250 veza za čas“.

Ipak, u izvesnim časovima telefonistkinje su bile dužne da za čas “vežu” po 400 pa i više pretplatnika, što je ponekad predstavljalo i fizičku nemogućnost. Otuda se čekalo uz nervozu kod onih koji pozivaju, iz čega je sledila povika na telefonistkinje.

“A to stanje pogoršavaće se iz dana u dan povećanjem broja telefona“, proročanski su najavljivali novinari.

Ovde su pluća poslovnog Beograda. Šezdeset i šest ruku neprestano, do malaksalosti, premešta mesingane štiftove spajajući Čukaricu sa Dorćolom, Čuburu sa Savamalom, bogate berzijance sa poslovnim svetom i sramežljive ljubavnike sa izabranicima njihovih srca.”

Šef gradske mreže inženjer Popović je upravljao beogradskom telefonskom mrežom koja je, osim u jednom rejonu bliskom centrali, isključivo podzemna, preko kablova.

Kablovi izbijaju na krovove kuća ili naročitih stubova i stvaraju tako centre rejona. Podizanje novih višespratnih zgrada predstavlja za gradsku mrežu jedan česti i teški poremećaj. A vetrovi i oluje isto za jedan čas naprave grdne štete“.

Centrala je te 1927. godine raspolagala sa 1.391 slobodnom linijom, a bilo je podneto 1.095 molbi za uvođenje novih telefona. Konstatuje se da u velikom broju slučajeva tim molbama nije moguće izaći u susret jer se odnose na centralne gradske rejone u kojima su kablovi – potpuno iskorišćeni.

O broju pretplatnika zapažena je jedna interesantna činjenica. U Americi je u to vreme, na primer, na sto stanovnika dolazilo dvadeset telefona, a u Evropi deset. Beograd bi po toj statistici trebalo da je imao oko 12.000 pretplatnika ali je pravi broj bio upola manji. Ipak, i tim malim brojem aparata služio se toliki broj govornika da je rad u telefonskoj centrali bio izuzetno težak.

Sve moderne varoši zavode automatske telefonske centrale, pa će, valjda, i Beograd jednog dana uvesti tu novinu, napisao je novinar, kojem ni u najluđim snovima tada nije mogla biti slika kakvu danas viđamo.

Ako nije baš te 1927. ali u potonjim godinama zasigurno je uveliko shvaćen značaj razvoja telefonske infrastrukture. Izgrađena je 1938. i velelepna Palata Glavne pošte u kojoj se smestilo i Ministarstvo pošta i telefona.

I tako redom, promene su dolazile i donosile nove i nove aspekte, do današnjih dana kada se život bez mobilnog telefona i interneta više ne može ni zamisliti.