NAJNOVIJE
Top

Reke su za Beograd bile kao njegovo more. Mnogo pre gradnje mostova i pruga, sigurnih drumova, na Savi i Dunavu – carovali su lađari.

Industrijalizacija je samo unapredila rečni saobraćaj, da bismo u 20. veku imali vrtoglavi razvoj brodogradnje i pravu meku za plovila uz obalu Save.

“Savski amfiteatar” početkom 20. veka. Neverovatno ali ovaj deo Beograda, smešten čitavom dužinom uz obalu Save, zadržaće gotovo identičan izgled u narednih 100 godina.

Rečni prevoz, a posebno Jugoslovensko rečno brodarstvo, “Ivan Milutinović” i Bagersko-brodarskog preuzeće Beograd bili su jak oslonac jugoslovenske industrije i posle Drugog svetskog rata, a na prostoru današnjeg Beograda na vodi bilo je privezano mnogo različitih plovila, rečne mehanizacije, tegljača…

Savremenici mogu da svedoče o tri istorijske slike obale Save, u delu između Gazele i Brankovog mosta – od košnice lađara, preko “groblja brodova” do savremene revitalizacije obale i njeno pretvaranje u moderan kej.

Pedesetih godina na Savi je bilo zaista živo. U stvari, dok je sa novobeogradske strane bio samo pesak i čuvena plaža, što se lepo može videti na ovim starim fotografijama, sa “beogradske” bila je smeštena rečna flota. Na jednoj od ovih slika zapaža se i mornar u belom. Zagledan je ka vodi, dok preko Brankovog mosta može da vidi i trole koje voze Zemun i Novi Beograd. Nestvarna slika berićetne prošlosti.

Novobeogradska obala bila je neprohodna šikara sve do polovine šezdesetih godina 20. veka i izgradnje Muzeja savremene umetnosti

A onda, vreme je pojelo i industriju na reci.

Ostala je zaboravljena i zarobljena na obali Save. Na talasima su se njihale gvožđurije i mogli ste samo da gledate kako nasleđe rečnog brodarstva, istorijski vredna plovila postaju plutajući otpad.

I niko nije mario. Bilo je i potonuća. Čuveni betonski brod SIP propadao je ostavljen na milost i nemilost zubu vremena. Oni koji su poznavali brodarstvo mogli su, gledajući u to, da prepoznaju prava čuda koja su nekada carovala rekama, čistila mulj, teglila barže…

Prostor na kojem su bili zapostavljeni brodovi-olupine bilo je potrebno konačno osloboditi. Kej skriven iza železničke pruge, magacina, pomoćnih koloseka, radionica dobio je potpuno drugu namenu – sada je deo obale Beograda na vodi.

Nema više piska lokomotive i buke mehanizacije. Nema više čamaca u glibu, vezova i zalutalih ribara. Danas ovaj kej izgleda potpuno drugačije, a prenamenom industrijskog prostora ostvaren je dug san silaska grada na reku u Savskom amfiteatru.

I nije bilo nimalo prijatno prolaziti ovim delom grada.

Zapravo, dalje od Brankovog mosta, uzvodno uz Savu, ka Adi, retko ko bi i prolazio. Zaplele bi se noge među kolosecima, a stare zgrade i magacini nisu ulivali nikakvu sigurnost.

Proći ispod Stargog savskog mosta bilo je već pomalo nezgodno, a retko ko bi se uopšte i približio Gazeli. Priobalje je u ovom delu grada bilo zapostavljeno, skrajnuto i mistično, ali nimalo izazovno za istraživanje.

Tuda je vodila i biciklistička staza do Ade, špartali su biciklisti, mogli su se videti i pecaroši. Svi oni bili su ljudi koji su dobro poznavali ovaj kraj, dok je većina Beograđana samo posmatrala prizor zapuštene obale sa mostova.

Glavna prepreka prilazu reci nisu bili samo sablasna plovila s jedne, već i železnička pruga s druge strane.

Pruga je radila sve do njenog ukidanja i potpunog oslobađanja reke pre nekoliko godina. Cisterne duge više stotina metara dizale su buku kroz ovaj kraj, a na čelu kompozicija bila je stara dizel lokomotiva.

Postojale su i rampe, koje su železničari ručno pomerali. I nije bio problem samo jedan kolosek koji se koristio za prolaz vozova, već i gomila tehničkih, zaraslih, zabroavljenih koloseka koji su poput gvozdene paukove mreže okupirali ovaj prostor.

Naravno, nekada je za njima postojala potreba, ali teretne kompozicije više se nisu razdvajale i komponovale u gradu, već odavno – u Makišu. Na tamošnjoj ranžirnoj stanici, upravo napravljenoj još pre četrdesetak godina u tu svrhu.

Odmah kraj pruge bile su razne barake. Neke od njih napuštene i zamandaljene, a neke iznajmljene. Usred centra grada iznikla je i jedna asfaltna baza, koja je bila potpuno neverovatna i sa stanovišta ekologije vrlo štetna pojava.

Međutim, ljudi su se najviše plašili sumnjivih prolaznika – prostor sa mnogo rastinja, zapuštenih objekata, mračnih uglova i zaglušujuća buka s mostova izazivali su poseban zazor prolaznika.

Dugo se govorilo o uređenju ovog jedinstvenog prostora zvanog Savski amfiteatar. Ali, problemi su vukli jedni druge – da bi se on oslobodio trebalo je izmestiti koloseke, a da bi se koloseci izmestili, trebalo je osposobiti stanicu Prokop. Kompleks Glavne železničke stanice, koji je već pet decenija bio planiran za iseljenje, dugo je opstao i zauzimao najatraktivnije zemljište uz obalu Save.

Već prve vizije beogradskih urbanista posle Drugog svetskog rata predviđale su krupnu promenu na obalama reke: predlog iz 1962. godine

Sada je, umesto kolesecima, ovaj prostor ispreplitan bulevarima, a umesto straćara i magacina nikli su soliteri.

Još 1972. godine u stručnoj štampi su se pojavljivali jasni zahtevi urbanista i arhitekata da se uklone koloseci i vagoni iz “amfiteatra”

Osim samog keja sada postoje i platforme koje omogućavaju da doslovno zakoračite iznad reke. Tako je ostvaren višedecenijski san da se grad spusti na reku, a ona oslobodi za šetače. Nema više mraka, smeća, olupina, šina, ruševina, nema straha. Šetnjom Promenadom uz reku možete iz potpuno drugačije perspektive da sagledate beogradske mostove koji se nižu jedan za drugim.

Prvi gradonačelnik koji je glasno i bezrezervno stao iza zahteva da se devastirana obala pretvori u novi grad: Branko Pešić je kroz plan “Beograd 2000” predstavljen 1972. godine tražio izgradnju “Beograda na Savi”, velikog stambenog bloka uz obalu reke

U budućnosti je planirano i uređenje novobeogradske strane reke. Iako tamo postoji prostrani Park republike srpske i kej (do Gazele), Blok 18 generalno je ostao nezavršeno, nepristupačno mesto, u koji, takođe, još uvek zalazi samo onaj ko dobro zna kud je pošao.