NAJNOVIJE
Top

“Fabrike” u kojima se radilo dan i noć budzašto – obućari Beograda

 
3

Koliko puta ste samo čuli da zanati izumiru, da nedostaju majstori, da neće biti obućara uskoro.

Baš kao i danas, tako se i ne tako davne nam 1936. godine govorilo, nećete verovati, isto.

Ono što možda niste znali jeste da se u to međuratno vreme obuća kupovala uglavnom pred Božić i pred Vaskrs. U ostalim danima se ona dotrajala nosila na popravku ili prepravku ako bi mušterija uspela da nađe neku radnju – otvorenu.

Zapravo, šustere su morali da traže po beogradskim kućercima i stanovima gde su u nekom sobičku na stočiću pendžetirali, proširivali, krpili

A u toj teskobi žena se provlačila ne bi li uspela da na ostarelom šporetu spremi ručak, dok su se deca tiskala na jedinom ležaju koji su imali.

Bila je to slika većine tadašnjih obućarskih porodica.

Obućari su u majstorske radionice primani samo tokom pomenute sezone, odnosno mesec do mesec i po pre dva velika verska praznika.

A dok te dane ne dočekaju, ako uopšte budu bili te sreće da ih pozovu, kupovali su nešto materijala, napravili nekoliko pari cipela i odnosili bi u trgovinu obuće.

Tamo bi ih dočekivao namršteni trgovac i kazao da te cipele nisu za njegovu cenjenu prodavnicu, ali bi se ipak naposletku „sažalio“ i otkupio po 90 dinara par. Potom bi ih stavio u izlog uz oznaku da je u pitanju „strana roba“ i okačio cenu od 200 dinara.

A oni majstori za koje su ti obućari radili su zatvaranjem radionica do pred Božić i Vaskrs uspevali da uštede kako na platama, ali i da izbegnu poreznike koji bi mogli da zabeleže da tu postoji mala fabrika pa da razrežu namete…

Pred Božić te 1936. u Beogradu je odlično radila obućarska radionica koju je držao jedan mlad čovek, znalac stranih jezika, koji je uspeo da svojom snalažljivošću dospe u diplomatske krugove, da uđe u poslanstva i upozna imućne ljude tadašnje prestonice, i da ih zainteresuje za svoje proizvode.

A obuću su za njega pravile zanatlije koje je držao „u rupi“ kako je sasvim opravdano nazivao suteren stare kuće u kojem se sijalica nije gasila uopšte. Samo su se obućari smenjivali i radili, radili, radili…

Za jednim niskim stolom sedelo je po sedam radnika, a za drugim, manjim, trojica. Okolo su bili rafovi sa kalupima, raznorazni materijal… Uglavnom su iz te radionice izlazile ženske cipele, luksuzne, balske.

I svi ti koji čije su ih ruke stvarale – kako bi došli prvog dana u radionicu dobijali su od vlasnika blagovremeni otkaz. Kada završe sve započeto „u sezoni“, odlaze, do novog poziva.

Njihovim odlaskom taj mladi gazda uspevao je da uštedi 600 dinara mesečno jer nije plaćao zakup „rupe“. A obućare je plaćao za tri meseca godišnje koliko bi ih angažovao od 200 do 250 dinara nedeljno.

A radno vreme?

Kakvo crno radno vreme. Ostajalo se dokle se moralo, jer su majstori smatrali da oni koje su angažovali trebaju da budu srećni što im se ukazala prilika.

Mnogi šusteri nisu bili, istina, te sreće, pa nemogavši da prežive i prehrane porodice samo sitnim popravkama, počinjali su da traže neke druge poslove, porodice su se mnoge raspadale…

Neki su išli od grada do grada, tražili su gde, kako se govorilo, fabrička obuća još nije osvojila i gde bi oni u nekoj radionici mogli da se bave zanatom. Zvalo se „frentovanje“.

Najveći proizvođač cipela u Kraljevini Jugoslaviji, fabrika “Bata” iz Borova, doneo je obuću koju su mnogi mogli da priušte i sa tržišta izbacio zanatske obućare, čineći im već tešku poziciju još nepodnošljivijom

Zajednička nevolja ih je udružila, pa su obućari imali, možemo to nazvati, svoj solidarni dinar. Kako koji zapadne u nevolju, ostali su skupljali po dinar, dva i taj novac mu doturali da ne umre od gladi i na ulici.

U toj nemaštini morali su i da varaju, posebno u hladnim danima, pa kod kakve sirotice su uzimali sobu, a kad je valjalo platiti kiriju – bežali su.

Umeli su i da se ogreju tako što bi dali tri i po dinara i gledali dupli program u bioskopu Balkan, koji je koju godinu pre Drugog svetskog rata bio namenjen uglavnom zabavi siromašnijih Beograđana.

Lepršave reklame naspram gorke svakodnevice obućarskih zanatlija

Tako je bilo. A šegrta ni svećom da ih čovek traži. Nisu roditelji davali decu na taj zanat, majstori ih nisu primali.

Već po ratu, od 1941. stvari su za njih krenule nabolje. Obuća se istrošila tokom okupacije, nije bilo fabrika, a ni para, pa su obućari ponovo postali cenjeni.

Opasali su svoje kecelje, a pojavili su se i šegrti u osiromašenoj zemlji.

Valjalo je čvrstim koracima gaziti u, verovalo se, svetlu budućnost. A kako gaziti bez dobrog đona?