
Slučaj devojčice Mare Marković uzdrmao je grad: žrtva ili okorela prostitutka sa 14 godina
Tokom većeg dela 19. veka, u Beogradu je glavna “zabava” bila u mahalama koje su postojale na obodima varoši. Na vrhu liste bila je Bukurešt-mala na pristaništu, koja je bila epicentar noćnog života starog Beograda – vrvela je od mehana, krčmi, gostionica i… od “hrđavih žena” koje su tu dolazile iz svih delova Srbije.

Početkom 20. veka u Beogradu koji je tada brojao 60.000 stanovnika bilo je čak 10 bordela i 120 “javnih ženski“, da bi u knjizi “Prodavačice tela i tajna prostitucija u Beogradu” iz 1928. godine navedeno da je u gradu bilo čak 80 kupleraja!

Da muka bude veća, neretko su se ovim zanatom bavile i jako mlade devojke.
Beogradska štampa zabeležila je hapšenje jedne četrnaestogodišnje devojčice, Mare Marković, i nazvala je „retkim primerkom sasvim pokvarene i propale devojčice, sa dna beogradske periferije“.
Ovaj devojčurak je potekao iz siromašne porodice, a otac joj je umro dok je bila sasvim mala. Majka joj se kao radnička udovica preudala za izvesnog Marka Barazana, radnika u preduzeću „Jadran“. Svi su zajedno živeli u blizini topčiderskog druma. Devojčica nije imala nikakvih ograničenja, pa je dane provodila u društvu vršnjaka na Topčideru.

Mnogi su sumnjali da se Mara bavi najstarijim zanatom, ali niko nije imao dokaze do jednog dana. Najgore od svega je što je to saznao njen očuh na poslu u priči sa kolegama. Ne znajući da je ona njegova pastorka domunđavali su se kako „Maru nije teško imati“. Pomislio je da devojčica nije takva, već da su je drugi iskoristili, pa je otišao u policiju. Pošto su njegove kolege do detalja ispričale gde se i šta dogodilo, imao je sve podatke da prijavi policiji da je kod kafane „Burdelj“ na Topčideru – silovana devojčica Mara Marković!

Policija je odmah povela istragu i pozvala devojčicu na saslušanje. Ona je odmah prihvatila ulogu žrtve i počela da priča do detalja prizor silovanja sa Topčidera. Po njenom kazivanju, vraćala se u sumrak kući i baš kod „Burdelja“ hvatao se mrak, a iz kafane su izašli Jovan Ercegović i Milan Buban i ponudili se da je otprate do kuće. Činili su joj se ozbiljnim, pa je pristala. Ubrzo su, međutim, promenili trasu i krenuli, kako je pričala u žbunje, pravdajući se da je tim putem bliže.

Mara je svedočila da nije ništa posumnjala sve dok se nisu malo udaljili sa druma kada je jedan od dvojice radnika stegao oko pasa. Mislila je da je šala, ali kada su je spustili na zemlju, vezali joj ruke i noge, shvatila je da nije. Tom prilikom su je, kako je rekla, obeščastili. Ona se od sramote nije nikome požalila, ali su se, po njenim rečima, izgleda oni pohvalili ne znajući da je to rade pred njenim očuhom.
Njihovo kazivanje pred sudom bilo je, međutim, sasvim drugačije. Tvrdili su da su od ranije čuli da je Mara pokvarena ali da nisu ništa planirali. Kada je te večeri prošla pored kafane rešili su da se okušaju i pitali je da li bi krenula sa njima u šetnju, na šta je ona odgovorila: „Da, samo ako ćete sa mnom kroz žbunje“. To je, po njima, bio dokaz da je nisu silovali već da je ona sama pristala, a potvrdili su i da „nije bila devojka“.

Kako bi se proverili svi ovi navodi, sud je poslao četrnaestogodišnju Maru na lekarski pregled. Tadašnja sanitetska policija je utvrdila da ona stvarno „nije devojka“, ali da se to nije desilo pre osam dana nego mnogo ranije.
Tako je priča o maloj Mari dospela do svih novina koje su objavljivale velike tekstove o njenoj prevari . Nazivali su je bludnicom, propalom četrnaestogodišnjakinjom sa neverovatnim fantazijama i devojčicom sa dna.
Njena dalja sudbina ostala je nepoznata.

Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…