NAJNOVIJE
Top

Kako se uvodila javna bezbednost pre oko 200 godina u tadašnjem Beogradu, prilično nesigurnom za život i imovinu, danas možda najbolje ilustruje Tefter arački varoški iz 1827. godine, odnosno, svojevrstan popis.

Pored 1.342 bećara, odnosno neženja, u Beogradu bilo još oko 700 trgovačkih i zanatskih esnafa, 4 alasa, 1 gajdadžija, klisar, hećim, đakon, dva učitelja, i, u kategoriji zanatlija – jedan policaja.

Beogradski trgovci u 19. veku

Ovaj policaja se nije starao o bezbednosti građana, već je pripadao službi kneza Miloša i bio jednak furundžijama, papudžijama, simidžijama…

Shvatanje policije kao zanata, formirano je zbog toga što su u to vreme esnafi (strukovna udruženja) u Beogradu bili pokretači javne i imovinske bezbednosti. Oni su u jednom pismu knezu tražili da postavi odabrane ljude koji će tačno utvrditi poredak među trgovcima i zanatlijama. Po njima to bi trebalo da budu četiri osobe koje bi ispunjavale sva naređenja sa vrha.

Knez Miloš se saglasio sa izborom tri ovakva otmena čoveka – Milutina Radovanovića, Hadži Laze i Naste Petrovića. Oni su imali svu vlast u unutrašnjem poretku i izvršavali su sva njegova naređenja.

Koristeći svoja ovlaščenja esnafi su zatim počeli iz svoje sredine, jedan po jedan, da biraju ljude koje je knez tražio.

Tako je među prvima mehandžijski esnaf pisao knezu da su Nikolču Markovića i Mijalka Adži Đorđevića izabrali da se staraju za dobar poredak.

Nešto kasnije lončarski, bakalski, magazadžijski, papudžijski, ćurčijski, abadžijski iI boltadžijski esnaf su zamolili Miloša da Tanasije Mitrović, gradski policaj, ubuduće brine o njihovoj imovini.

On je najpre pogođen (dobio ugovor) na mesec dana za 50 groša, pa ako se dobro pokaže plata će mu, kako su govorili, biti povećana.

Posle punih 17 godina, 1839. godine, ponovo je otvorena tema organizovanja službe javne bezbednosti u Beogradu i Srbiji.

Trgovački i zanatski esnafi bili su posebno zainteresovani da zaštite prvenstveno svoje interese. Varoši su počele osetno da se naseljavaju, a njihovo bogatstvo u Beogradu drastično da raste. Pohare, odnosno krađe nisu bile retke, pa je pitanje organizovanja javne bezbednosti i imovinske sigurnosti, postajalo sve aktuelnije.

Ako je suditi po pisanim tragovima iz onog vremena, kao i brojnim “proščenijama” (molbama) knezu, prvi policaji, a kasnije i patroldžije, više su se starali o ličnoj bezbednosti kneza i njegove porodice, motreći usput i na trgovačke i zanatske magaze i ćepeke, nego na zabačene stanove i usamljene kuće ostalih građana, naročito one van gradskog šanca.

Da Miloševim policajima nije bila glavna dužnost da se brinu o ličnoj i imovinskoj bezbednosti građana, potvrđuje i sadržina jednog dokumenta iz 10. avgusta 1835. godine u kome je pisalo: Policiji je osobita dužnost da motri na to da i strani koji dolaze i prolaze, koji službu traže, pasoše imaju, a da onaj ko pasoš nema mora da bude nadležnoj vlasti priveden.

Ovaj propis je najviše pogađao kalfe, najamnike i sluge koji su lutali po Srbiji trbuhom za kruhom i od kojih je većina bila bez pasoša. To je donekle bilo i normalno, s obzirom da su ovaj dokument imali samo oni koji su nekada posao imali u Beogradu ili Kragujevcu.

Poseban zadatak policaja iz 19. veka bio je da motri da se ne čine kakvi dogovori i sastanci u kafanama, a u kojima bi se radilo protiv kneza ili opšteg blagostanja. Ovakve je policija morala odmah da uhapsi.

Tek 1847. godine, pošto su krađe postale sve češće i sve drastičnije, i to ne samo u Beogradu i Kragujevcu, već i u ostalim gradovima i varošicama Kneževine Srbije, obnarodovan je “kaznitelni zakon za poare”.

S obzirom da je gotovo svake noći obijen poneki dućan ili izvaljena ograda torova u kojima se čuvala stoka, zaprećena je smrtna kazna. Na spisku onih koji su zatim platili životom svoje kriminalne aktivnosti, bili su građani koji su obijali i pokrali tuđe kuće, dućane, vajate, bez obzira na vrednost pokradenih stvari.