NAJNOVIJE
Top

Kada danas gledamo retke TV emisije iz šezdesetih, ili neke arhivske materijale sa Youtube kanala, vidimo prizore Beograda čije ulice, za razliku od naših ubeđenja o prošlosti, uopšte nisu prazne niti je saobraćaj redak i spor.

Naprotiv.

U to vreme još nije bilo ni Gazele ni Terazijskog tunela, za Istanbul se još putovalo preko Terazija, ali stvarnost u saobraćaju nije bila baš tako bajna kako je danas vidimo kada u mislima uplovimo u čuvene šezdesete.

Zapravo, ono što danas smatramo gorućim problemom – prebukiranost ulica automobilima, kako onih u vožnji, tako i onih parkiranih – itekako se osetilo već tada. Beograd, dakle, dve decenije po kraju Drugog svetskog rata juri u progres, a cena tog progresa su bili saobraćajni problemi.

Foto: Ivo Eterović

Jer, sa izuzetkom gradnje važnih saobraćajnica – tunel ispod Terazija i autoput – iz nekog razloga nije se mnogo mislilo na dugoročne odgovore na sve masovniji prevoz i broj stanovnika. Beograd je tako počeo da gradi svoj metro sistem tek sada, u drugoj deceniji 21. veka.

Automobili su okupirali čitave prostore na kojima bi danas bili nezamislivi – Trg Nikole Pašića i Trg republike bili su ogromni gradski parkinzi!

A uske ulice Starog grada, Vračara i Savskog venca već tada bile su nedovoljne da bi se na njima svi parkirali.

Da li vam je poznata ovakva situacija:

Kako se trotoari koriste za parkiranje, postavlja se problem prolaza pešaka. Nisam upoznat, a verovatno da i nije regulisano nekim posebnim propisima, kako kola moraju birti parkirana. Tako, na primer: U Ulici Narodnog fronta, gde je trotoar na nekim mestima sasvim uzan, vozila su parkirana umesto po dužini, sasvim koso, ili čak pravo prema zgradi, tako da je na pojedinim mestima prolaz skoro nemoguć. Prolaznik je u ovom slučaju primoran da svojom odećom briše prašinu sa kola, ili sa fasade zgrade, a da bi ovo izbegao, često mora zaobiči kola i izaći na ulicu, izlažući se opasnosti da bude zakačen od nekog vozila”

Upravo tako je Novobeograđanin Branislav Despotović opisao situaciju davne 1969. godine, a fotoreporteri “Borbe” ovaj problem lako su ilustrovali, već pored zgrade Starog dvora.

Tek uvođenjem prvih parking-satova, zoniranjem centra grada i uvođenjem stroge kontrole, kao i uvek dostupnog “pauka“, ovakva slika je počela da se malo manje viđa u samom centru grada.

“Pauk” je stigao u Beograd ranih sedamdesetih, kada su iz Italije uvezeni OM kamioni modifikovani “Isoli” opremom za podizanje automobila. Osim “pauka” u to vreme se javljaju i “lisice“, još jedna od “novotarija” za kažnjavanje nesavsenih vozača koji su se parkirali gde su stizali, ne vodeći mnogo računa o potrebama pešaka, prolaznika, dečijih kolica…

Danas se vozila i snimaju sistemom “Oko sokolovo” pa su kazne u slučaju prekršaja zagarantovane. Ali, odmaknete li malo od zoniranog područja, lako ćete naleteti na nekog nesavesnog vozača.

Nisu ni kazne svemoćne, ako ne promenimo svest.

Trotoari su do sada isključivo služili za prolaz pešaka, a sada je slika obrnuta, većinom služe za parkiranje vozila, sem naravno onih gde to nije dozvoljeno – pisao je pomenuti čitalac “Borbe” pre 52 godine.

“Pauk” u akciji na Studentskom trgu 1989. godine. Foto: Stevan Kragujević

Došli smo i do vremena kada je parkiranje postalo gorući problem čak i na Novom Beogradu.

Stoga je Sekretarijat za saobraćaj, koji je sa zoniranjem odavno izašao iz “kruga dvojke”, počeo da obeležavava i naplaćuje parking i u novobeogradskim blokovima.

Jedino pravo i trajno rešenje za ovaj problem je nezavisni šinski sistem i mreža tramvajskih i autobuskih linija koja služi više za presedanje do kranje tačke, nego za vožnju po celom gradu.

Zajedno sa poboljšanjem javnog prevoza potrebno je i širiti mrežu javnih garaža. Odavno su Zeleni i Obilićev venac postali nedovoljni.