NAJNOVIJE
Top

Beograđanka nije više najviša zgrada u Beogradu! Nadvisile su je dve betonske kule na u novobeogradskom Bloku 33, na raskrsnici Bulevara narodnih heroja i auto-puta, objavljeno je u dnevnom listu “Borba” u septembru 1975. godine.

Tih dana dva oblakodera, sagrađena prema projektu arhitekte Mihajla Mitrovića iz ateljea “Projekt biro” utrkivali su se još samo sa dvadesetosmospratnicom na Konjarniku. I ovu konkurenciju, obećavali su neimari, pobediće uskoro, kada će u katastarske knjige biti zabeleženo da je jedan soliter visok 30, a drugi 36 spratova.

To se i dogodilo 1979. godine: zvanično su otvorene Geneksove kule i istog trenutka postale dve najviše zgrade na Balkanu.

Zdanje “Vidikovac”, kako su ga odmah po otvaranju krstili novinari lista “Večernje novosti”, predstavljalo je Zapadnu kapiju glavnog grada i činile su ga dve građevine različite po funkciji, ali i arhitektonski i konstruktivno komponovane kao celina.

Punih sedam godina trajala je izgradnja, a nesvakidašnji projekat podrazumevao je i spajanje dva solitera.

Sve planirano bilo je apsolutno dotad neviđeno na našim prostorima, a i šire.

Primera radi, na 26. spratu gde se završavao niži soliter, zgrade su približene jedna drugoj i to ni manje ni više nego – mostom! Za to vreme, bio je to smeo projektantski i graditeljski zahvat. Nešto slično bilo je izvedeno na tornjevima “Petronas” u Maleziji, dugo vremena najvišoj zgradi na svetu ali dvadesetak godina kasnije.

U nižoj kuli svoj dom pronašlo je 180 porodica u stanovima koji su bili prodati mnogo pre nego što je zgrada završena.

U višoj je bio administrativno-poslovni centar na čijem vrhu je otvoren restoran, na visini od neverovatnih 135 metara.

Između kula na vitkom stubu – cilindru, postavljena je kupola loptastog oblika, nalik na vasionski brod, sa pokretnom platformom.

Danas je to zaboravljeno ali tada je projektant planirao da se za sat vremena, dok gosti ispijaju kafu ili uživaju u specijalitetima šefa kuhinje, restoran okrene za 360 stepeni. Taj plan, međutim, nije se nikada ostvario.

Čak ni tada, skoro pa svemoćna kompanija “Geneks”, koja je bila vlasnik druge kule, nije uspela da obezbedi rotirajući pod iako toj kompaniji nisu bili strani prethodni napredni tehnološki zahvati.

Kako bi stanari tada najelitnije zgrade u Beogradu, ali i poslovni ljudi stizali za tili čas do svojih odredišta, odnosno do visine do koje su naumili, oblakoderi su dobili i deset brzih liftova.

Arhitekta Mitrović je instalacije liftova postavio izvan glavnog građevinskog bloka, tačnije smestio ih je u četiri spoljna cilindra. A stigli su direktno iz Amerike iz firme “Otis” koja je gradila liftove i za tada najveću zgradu na svetu – Svetski trgovinski centar.

Nesvakidašnji soliter imao je sve što budućim stanarima treba, od malih prodavnica, atrijuma u srednjem delu prizemlja, izložbenog prostora, ostava, do podstanice centralnog grejanja i sistema za odnošenje smeća. Ispod celog objekta izgrađena su skloništa koja su nekada služila kao garaže.

Od temelja do 135. metra visine objekat je podiglo oko 80 neimara iz građevinskog preduzeća “Rad” i to iz sopstvenih sredstava.

Ovaj građevinski gigant uložio je u neverovatno zdanje, do tada neviđeno na našim prostorima, oko 200 miliona ondašnjih dinara.

Priča se da majstori na posao nisu mogli pre konsultacije sa lekarom zbog težine, ali i visine posla. Izuzetno teški uslovi rada zahtevali su apsolutno spremne i potpuno zdrave neimare.

A, na vrhu oko poslednjeg sprata, za svaki slučaj, uvek je stajala čelična konstrukcija sa žičanom mrežom koja je sprečavala eventualnu nesreću.

Visina je bila ozbiljan problem, ne samo za radnike, već i za kranove tokom izgradnje objekta. Kranovi nisu mogli da se stalno koriste zbog strujanja vazduha, pa su se zbog toga elementi pravili na samom gradilištu, što je usporavalo izgradnju.

Novinski stupci bili su puni hvalospeva o velelepnim kulama i kada su pisali o građevinskim materijalima koji su se koristili.

Armirano-betonske skeletne konstrukcije sa posebnim stubovima i zidovima, i oni takođe od armiranog betona, bile su u sedamdesetim godinama najsavremenije što se moglo upotrebiti. Međuspratna konstrukcija je postavljena kao ravna ploča, debljine 12 centimetara dok su spoljni zidovi rađeni od “betonske ispune” debljine osam centimetara sa termoizolacijom. I za unutrašnju obradu koristili su se najsavremeniji materijali – vinaz ploče, tapison, keramika, sekurit staklo i slično.

Po svim tehničkim rešenjima “Vidikovac” je spadao u vrhunska dostignuća svetskog građevinarstva. Poslovni deo bio je potpuno klimatizovan, što je za ono vreme u Jugoslaviji bilo gotovo neverovatno, a u obe kule ugrađene su instalacije jake i slabe struje, gromobrani, centralno grejanje i liftovi.

Objekat, po projektu, nije trebalo da zavisi od spoljnog napajanja strujom, a specijalni agregat regulisao je pritisak vode na spratovima. Pošto nestabilan novobeogradski teren nije bio pogodan za izgradnju oblakodera, još na samom početku obezbeđen je fundiranjem tla, odnosno pobijanjem betonskih šipova u zemlju do dubine od 20 metara.

Zapadna kapija Beograda najpoznatija je građevina sa potpisom arhitekte Mihajla Mitrovića. Dugo vremena je osim prepoznatljive siluete odlikovao i jarki neonski natpis YUGOTOURS, turističke agencije u vlasništvu samog Geneksa, jednom famoznog imena na evropskom turističkom tržištu, posebno u Velikoj Briotanije odakle je desetine hiljada turista dovodio u bivšu zemlju, od obala Jadrana do Kopaonika…

Iako je doživela da bude svojevremeno čak i osporavana od dela “stručne javnosti”, što je izgleda sudbina koju niko i ništa u Beogradu ne može da izbegne, bez obzira na spektakularnost i veličanstvenost izvedenog, danas kultna građevina odolela je kritikama i ostala obeležje moćne poslovne imperije socijalističke države – preduzeća Geneks.

Nažalost, sve nevolje koje je Srbija prošla u toku devedesetih, zauvek su zapečatile i sudbinu samog Geneksa, ali i kule, bar one poslovne. Pokušaji privatizacije i prodaja zgrade traju beskonačno dugo. Poslednja stručna procena vrednosti ovog gigantskog zdanja urađena je 2008. i tada je procenjeno na 20 miliona evra.

Iako Palata Ušće (bivši CK) ima nekoliko metara veću zvaničnu visinu, to je ipak zbir sa velikom antenom koja stoji na krovu Ušća, dok je njen poslovni prostor ipak za 20 metara niži od Zapadne kapije Beograda, pa se sve do početka izgradnje “Kule Beograd” u okviru “Beograda na vodi”, “Vidikovac” smatrao najvišim stambeno-poslovnim zdanjem ne samo u Beogradu već i u čitavoj Srbiji.

Ipak, kako se izgled grada ubrzano menja, očekuje se da do kraja ove godine titulu i zvanično ponese spektakularna, hipermoderrna “Kula Beograd”.

Budući izgled Kule Beograd po okončanju izgradnje krajem 2021. godine

Oba veličanstvena zdanja obeležavaju epohe koje su ih iznedrile i predstavljaju ponos Beograda i čitave zemlje, a srpsku prestonicu još jednom stavljaju i na mapu Balkana kao grad koji ima najvišu građevinu u regionu.

Fotografije Genex kula: FB strana Stare slike Novog Beograda / Goran Goranović