NAJNOVIJE
Top

Kada su zaposleni u mnogim firmama na teritoriji Beograda počeli da početkom šezdesetih godina 20. veka, između ostalih lokacija dobijaju stanove i u novoizgrađenim zgradama na Karaburmi, nedaleko od centra grada, najveći deo njih nije ni slutio da će se sa odlaskom u novi život iz dotadašnjih podstanarskih soba na periferiji ili u memljivim starim zgradama, suočiti sa neočekivanim problemom.

Ulice Karaburme šezdesetih godina 20. veka

A problem se zvao – glavna gradska deponija i bukvalno pod prozorom.

Svo đubre koje je Beograd počeo da stvara kako je sve više potrošačke robe bilo na raspolaganju od sredine šezdesetih, sa otvaranjem velikih samoposluga i robnih kuća, odvozilo se i bacalo na obali Dunava, tik uz novo naselje na Karaburmi.

O problemu đubreta se pričalo “u pola glasa”, jer vreme nije bilo takvo da je svako mogao da olako kritikuje i napda bilo šta što je vlast radila. Ipak, u jednom trenutku u novinama su se pojavile prve teskobne fotografije sa deponije.

Osim količine đubreta koje je ležalo razbacano tamo na Adi Huji, iza brojnih otpada koji su se formirali uz Višnjičku ulicu, posebno su bili uznemirujući prizori ljudi, žena i dece koji prebiraju po deponiji u nadi da će naći nešto upotrebljivo za sebe, stvari ili hranu.

U društvu u kome je vladao sistem “brige za čoveka”, takve scene su delovale kao hladan tuš i direktna suprotnost proklamovanim vrednostima.

U toj epohi ekologija nije postojala kao tema, čak ni kao termin, mada su stanovnici Karaburme prvi na svojoj koži osetili važnost zdrave sredine.

Socijalističko društvo je mnogo više pogađala loša sudbina onih sa “društvenog dna“, posebno što se otkrilo i to da nedaleko od Pančevačkog mosta postoji čitava kolonija u kojoj su u barakama i improvizovanim udžericama živeli svi oni koji su u prestonicu došli da žive od prebiranja po đubretu.

Čitav taj “kraj” ubrzo je i sam nazvan vrlo jednostavno – “Deponija”.

Pod tim imenom i danas postoji na mapi Beograda.

Teskoba života pored deponije za stanovnike Karaburme i Rospi ćuprije posebno je bila nepodnošljiva u letnjim mesecima kada je smrad raspadajuće truleži organskog otpada daleko dostizao, nekad i do Severnog bulevara, popularnog “severca”, uz Novo groblje.

Situacija je zahtevala hitno rešavanje, posebno posle sve učestalijih ne samo žalbi stanara već i zahteva urbanističke struke da se improvizovano rešenje odlaganja otpada na nekad daleku periferiju, Adu Huju, što pre reši. Ovim zahtevima su se pridružili i mediji, pa je gradskim vlastima postalo jasno da nešto mora da se preduzme.

Na rešenje se čekalo neko vreme: tek 1977. godine otvorena je nova deponija u tada dalekoj Vinči, po istom modelu kao što je prethodno nastala deponija kraj Karaburme – da bude dovoljno daleko od grada i pogleda svih.

Simbolični tepih pod koji je ovako bio sklonjen problem beogradskog đubreta ubrzo se podigao i otkrio šta krije pod sobom. Nije prošlo svega nekoliko decenija od svečanog otvaranja, a već je uočeno da ni Vinča ne rešava ništa već da samo gomila nove probleme.

Đubre se taložilo, samozapaljivalo, ugrožavalo podzemne vode lošim odabirom te lokacije u nekadašnjoj navrat-nanos situaciji iz 1970-tih, ukratko, u vremenima u kome je Beograd krenuo da probija dotadašnje maksimume u količini generisanog otpada, deponija u Vinči je postala problem umesto rešenje.

Posebno sa ogromnim povećanjem broja stanovnika Beograda od 2000. godine.

Dok je sada u toku sprovođenje najnovijeg rešenja spalionice otpada koja treba da na efikasan način okonča ne samo buduće pitanje otpada već i sve nagomilane probleme dosadašnje deponije, zanimljivo je pogledati pojedine novinske izveštaje iz 2001. godine.

Kada su započeli iskopavanja temelja za poslovne objekte u Višnjičkoj ulici”, pisale su novine tada, “graditelji nisu ni u snu očekivali na šta će naići kada su bageri zarili svoje kašike u zemlju Ade Huje: ispod tankog sloja rastresite zemlje na dubini od oko 40 santimetara ukazali su se više metara duboki slojevi odbačenih gramofonskih ploča, hiljada i hiljada njih“.

Mladi reporter gradskog glasila se u čuđenju pitao kako je moguće da je neko nekada zakopao tolike ploče, i zašto na tom mestu, ne znajući skorašnju istoriju tog parčeta beogradskog tla, i čemu je ono služilo sve do 1977. godine.

Stanje na deponiji 1967. godine. Fotografija: Branimir Karanović