NAJNOVIJE
Top

Кada je 1853. godine izabran za profesora jestastvene istorije na beogradskom Liceju, naš danas čuveni naučnik Josif Pančić je, među drugim predmetima, počeo da predaje i botaniku.

Ali, da bi se taj predmet mogao pravilno predavati bila je potrebna botanička bašta koje nije bilo u Beogradu. Inače, arboretumi, kako je glasio latinski naziv ovih bašti, bili su opšta moda u Evropi tog vremena, i Pančić je očajnički želeo da formira jednu i u Beogradu.

Botanička bašta tog vremena u Engleskoj

“Potreba botaničke bašte već je onda počela da se opaža, kada je u nekadašnji licej, uz novu grupu jestastvenih predmeta, unesena i botanika, koja može jedino da se nauči u botaničkoj bašti ili u polju, a učenje u polju, osim toga što je nepotpuno staje i većeg truda i dužeg vremena” apelovao je Pančić u svom delu posvećenom ovoj temi.

Knjiga Josifa Pančića

Želja mu se ubrzo ispunila, mada na neobičan način. Lokacija za ovaj naučni poduhvat koji je začeo srpske prirodne nauke, došla je neočekivano i “višom silom”.

Posle poznatog sukoba na Čukur česmi, 2 juna 1862. godine, i turskog bombardovanja Beograda tri dana kasnije, započeti su dugi diplomatski pregovori, koji su se 1867. godine završili predajom gradova Srbiji.

Turske porodice koje su živele na Dorćolu počele da se iseljavaju, ostavljajući za sobom dosta praznog prostora. Na tom prostoru je Pančić naumio da podigne botaničku baštu.

Trebalo je, međutim, dosta vremena da se ovaj cilj ostvari. Tek 1874. godine odobreno je državnim budžetom 1.400 dukata za izvođenje potrebnih radova i platu baštovana.

Radovi su odmah započeli, teren je nivelisan, podignuti su čak (dalekovido, ispostaviće se) nasipi za zaštitu od eventualnih poplava, kuća za baštovana staklene bašte… Nažalost, potrajalo je: tek 1880. godine taj deo posla bio je završen.

Do tada, Pančić je marljivo sakupljao seme za budući vrt. Uspostavljanje botaničkog vrta zahtevalo je i veliku strpljivost. Neki to, verovatno, nisu shvatili, pa su prigovarali Pančiću da u botanikum ne ide kao što se očekivalo. Pančić je prigovaračima mirno odgovorio:

Oni su zar negde po svetu videli koju završenu botaničku baštu, gde je puna lelota, hlada i svakakvkog zelenila, pa su zamišljali da je sve to brzo i olako postalo.

Pančić na retkoj fotografiji (prvi s desna)

Mic po mic, Beograd je na kraju ipak dobio svoj botanički vrt niže Кalemegdana, na desnoj obali Dunava.

Ta bašta bila je “najmilije Pančićevo delo“. Mnogo je vremena proveo među svojim sadnicama koje su jedva imale korena i nekoliko puta je rekao da bi voleo da ga tu i sahrane.

Međutim, sudbina nije bila naklonjena ovom Pančićevom delu. U proleće 1888. Dunav se toliko izlio da je voda za čitav metar preplavila sve biljke. Mnogo je retkih sadnica propalo, dok su neke dragocene biljke sa teritorija Srbije i Crne Gore na jedvite jade spašene presađivanjem u vrt Crvenog krsta na bezbednom vrhu dorćolske padine. Nasipi koji su bili predviđeni prvim projektom ispali su preniski za toliku poplavu.

Licej odakle je krenula Pančićeva inicijativa za osnivanjem Botaničke bašte. Danas je ovo zdanje Konaka kneginje Ljubice

Sledeće godine, dogodio se isti scenario, bujice podivljalog Dunava su ponovo poplavile baštu. Bilo je sad već bolno jasno da ovaj prvi korak srpske prirodne nauke, botanički vrt, neće moći da preživi pored velike i nepredvidive reke.

Čak su krenule glasine da je čitav prostor uklet, odnosno, da su svaki poduhvat na tom mestu unapred proklele kletve stanovništva koje je moralo da ga prethodno prinudno napusti.

Sam Pančić, gotovo srećom, ma koliko to paradoksalno zvučalo, nije doživeo uništenje svoje bašte. Umro je oko mesec dana pre prvih visokih dunavskih voda.

Ideja, međutim, nije mogla propasti jer je dat državni novac iz budžeta za njen uspeh, a i zato što je postala jasna vizija našeg naučnika.

Jevremovac na prvom poznatom prikazu austrijskog putopisca (špijuna) Feliksa Kanica

Jer, otkako je Pančić ukazao na potrebu osnivanja Botaničke bašte, pitanje njenog opstanka nije se dalje postavljalo.

Postojalo je samo pitanje boljeg mesta za nju. Na zauzimanje svog ličnog lekara, kralj Milana je dao svoju baštu na Paliluli za ovaj nesvakidašnji vrt, gde se i danas nalazi. Tražio je jedino da se ova bašta, koju je dobio u nasleđe od Jevrema Obrenovića, zove Jevremovac, pa se kraljevoj želji izašlo u susret.