NAJNOVIJE
Top

Beogradu je oduvek manjkalo pravih, širokih bulevara, sa prostranim kolovozom i trotoarima, drvoredima, cvetnim alejama i velikim zelenim provršinama koje dele saobraćajnicu na dva smera.

Jedina dva prava gradska bulevara su čuveni Bulevar kralja Aleksandra i Bulevar oslobođenja. To su impresivne saobraćajnice, od kojih je jedna svojevrsna “kičma Beograda”. Doduše, do Cvetkove pijace. Posle toga, postaje klasična “džada” iz pregrađa.

Nekada je ovako izgledalo: deo Bulevara kralja Aleksandra na Tašmajdanu. Ratna razaranja 1941. uništila su ovaj niz radnji nakon čega je posle rata tu formiran park Tašmajdan

Ista je sudbina i sa Bulevarom oslobođenja koji u tom formatu dobacuje do Trošarine na Banjici posle čega i on postaje avalski “drum”.

Kraj tada novog Bulevara oslobođenja na Trošarini bio je istovremeno i kraj Beograda – fotografija prikazuje stanje 1941. godine

Ako je za utehu, ovaj bulevar je bio zamišljen da vodi čak do podnožja Avale kao brza veza od centra do Mauzoleja Neznanog junaka.

Izgled Bulevara oslobođenja neporedno nakon radova na proširenju starog druma ka Avali i njegovom pretvaranju u modernu saobraćajnicu, 1936. godine

Početak Drugog svetskog rata zauvek je okončao ovaj plan, a kao jedini trag ostali su platani posađeni na budućoj trasi, koji kržljavi i skrajnuti i sada stoje pored ivice druma od Trošarine ka Avali.

Tu je i Novi Beograd koji je projektovan tako da su sve glavne saobraćajnice bulevari. Ipak, i tamo bi, međutim, veoma značilo da je neki od njih bio još malo širi, bar za jednu saobraćajnu traku.

Međutim, mnoge ulice su iz nekog razloga proglašene bulevarima, iako se to ne bi moglo za njih reći kada ih pogledate. Neke su, pak, ostale na tablama “ulice”, iako zaslužuju ime “bulevar”.

Bulevar Despota Stefana danas

Najpoznatiji “uski” beogradski bulevar svakako je – Despota Stefana. To je ujedno i ulica čije je novo ime nekako najsporije “ušlo među narod”, pa je i danas mnogi oslovljavaju starim imenom 29. novembra.

Velika rekonstrukcija Bulevara 29. novembra iz 1960. godine, kada je jedan deo ove ulice poprimio izgled malo šire saobraćajnice čime je opravdan pretenciozan naziv

Kako je jedna ulica postala bulevar i zašto se danas ne zove samo Ulica despota Stefana pomalo je misterija.

Što se širine ulice tiče, ona varira. Uglavnom su to dve saobraćajne trake, od kojih je jedna “žuta“, dok su trotoari uski. Postoji i parking, ali zgrade su načičkane blizu ulice i, ako se uzme u obzir gust saobraćaj, osećaj kada se nađete u ovom bulevaru je “stešnjen“.

Postoji i čuveno “usko grlo” između Cetinjske i Džordža Vašingtona, gde je odavno predviđeno proširenje. Ovaj bulevar najširi je u zoni Pančevačkog mosta.

Ulaz u tunel u ulici Gavrila Principa, čije prokopavanje je počelo 1960. godine ali je ubrzo bilo okočano zbog podzemnih voda. Novi tunel blizu ovog mesta povezaće direktno Bulevar Despota Stefana sa Novim Beogradom

Ipak, reč je o veoma važnoj saobraćajnici, bez koje bi saobraćaj u Beogradu, bar do izgradnje tunela ispod centra grada od novog Savskog mosta, bio nezamisliv. Ona je direktna veza centra grada i Palilule, pa se na nju oslanja i čitav Banat.

Zato je, valjda, bila zaslužila da ponese to važno ime, po datumu koji oni malo stariji dobro pamte kao najvažniji praznik u SFRJ, i to brže bolje još 1946. godine.

Nije se pre rata ova ulica zvala Bulevar despota Stefana, pa joj to ime nije vraćeno. Interesantno je da nije bila čak ni “bulevar”. Stari nazivi, hronološki, bili su Miletina, pa Knez Miletina i Kneza Pavla.

Ali zato je pre Drugog svetskog rata jedna beogradska ulica imala naziv Bulevar, da bi potom, kad se promenilo društveno uređenje, u imenu postala obična ulica – ona nazvana po slavnom srpskom vojskovođi: vojvode Stepe.

Dobila je šine za tramvaj posle 1945. ali je izgubila status bulevara, možda i zbog ličnosti po kojoj je nazvana – ulica Vojvode Stepe

Ova ulica je tek nedavnim izmeštanjem tramvajskih šina u sredinu poprimila neki izgled “polubulevara“.

Mirijevski bulevar svima je dobro poznat, ali nekada se on nalazio na drugoj lokaciji: današnja Ulica Dragoslava Srejovića (nekada Partizanski put) bila je svojevremeno Mirijevski “bulevar“.

Nekadašnji Bulevar Matije Bana na istoimenom brdu postao je Požeška ulica

Još jedna ulica je 1946. godine promenila ime – to je čuvena Požeška, a nekada je slovila i ona za “bulevar” i to Matije Bana. Srećom, brdo je ostalo “Banovo”.

Postoje još dva neobična bulevara u starom delu grada – Severni, koji se ni po značaju, ni po širini ne može meriti s ostalima. On je samo jedna obična ulica koja povezuje Omladinski stadion i Veljka Dugoševića.

Po imenu bulevar, po izgledu ulica – Severni bulevar ni po čemu ne odaje bulevarski format

Drugi je – Južni, koji u delu bližem Autokomande zaista ima dve saobraćajne trake i razdelno ostrvo, ali kako se udaljavate ka periferiji on postaje sve uži i uži, dok na kraju ne vidite samo običan sokak.

Nekad spektakularno zamišljen kao veza centra grada i ulice Miloša Velikog sa Čukaricom: Bulevar vojvode Mišića pre Drugog svetskog rata u delu ispred Državne štamparije (ex BiIGZa)

Ista je priča i sa Bulevarom vojvode Mišića. Pun bulevarski format nosi tek između dve petlje, Mostarske i mosta na Adi, u dužini od tek nešto više od kilometra, nakon čega uz obalu Topčiderske reke i ispod padine Topčiderskog brda postaje sve uža i uža ulica.

I auto-put je Bulevar! S novobeogradske strane on nosi ime Arsenija Čarnojevića, a sa šumadijske strane Franše d’Eperea i Stefana Prvovenčanog.

Interesantno je da je Bulevar Franše d’Eperea postojao u nastavku Južnog bulevara i pre izgradnje auto-puta i vodio je ka kompleksu kliničkog centra.