
Tog septembra 1964. godine sve je bilo spremno za poduhvat koji će Beogradu doneti nešto novo, potpuno u skladu sa svetskim prestonicama tadašnjeg vremena: u Kosmajskoj ulici broj 2 trebalo je da se gradi prva velika javna parking garaža u gradu za 1.100 motornih vozila.

Monumentalna građevina trebalo je da ima osam spratova nad zemljom i dva pod zemljom u koje će primati automobile iz dve vrlo prometne ulice: Kosmajske i Obilićev venac.

Zavod za urbanizam grada dao je urbanističko-tehničke uslove još u avgustu 1964. godine ali raseljavanje stanara na toj adresi je pravilo probleme i odugovlačilo radove. Međutim, i pored toga što je ovaj objekat, koji je bio jedini u ovom delu zemlje, više nego potreban, njegova sudbina bila je ipak – neizvesna. Čekao se kredit Investicione banke kako bi se počelo sa radovima.
Ni u jednom gradu u tadašnjoj Jugoslaviji, osim Ljubljane, do tada nisu građeni ovakvi objekti. U velikim centrima u svetu, inače, gde je broj automobila jako veliki, prostor za parking se tražio u ovakvim višespratnicama ili pod zemljom.

Položaj objekta vrlo srećno je pronađen – centar grada omogućio bi parkiranje automobila za koje već tada u užem centru nije bilo mesta. Njihovim vlasnicima odatle bi na dohvat ruke bili svi najveći trgovački, administrativni i ugostiteljski objekti.
Niži nivo Kosmajske ulice omogućio bi i ukopavanje prostorija ispod zemlje. Ono što se znalo jeste da su za vreme Drugog svetskog rata Nemci na delu te lokacije imali parking za kamione i vozila okupatorskih jedinica.

Na ovom mestu pored garaže bila je planirana i izgradnja prostorije za lakše popravke 800 automobila dnevno, prodavnice rezervnih delova, kao i manje poslovne prostorije preduzeća.
Najveća dilema Beograđana bila je ipak – na koji način se automobili parkiraju recimo, na sedmi i osmi sprat.

U početku su bile u opticaju dve mogućnosti – pomoću velikog lifta na koji staje šest automobila i manjeg lifta za jedno vozilo. Rampa je bila spiralna staza do krova zgrade po kojoj bi se automobili sami kretali.

Da ni izgradnja jednog ovako preko potrebnog objekta u to vreme nije išla lako, pokazuje podatak da je počela tek četiri godine kasnije, tačnije 1968, iako je bilo prvobitno planirano da parkiralište već 1965. počne sa radom. U garažu danas poznatu kao Obilićev venac na parking je moglo da računa oko 1.000 vlasnika četvorotočkaša. A već u pripremi se zbog troškova odustalo od liftova, rampe, auto servisa i prodavnica delova.

Da sve bude još crnje, garaža „Obilićev venac“ je puštena u rad tek 22. oktobra 1975, čak 11 godina od idejnog projekta, da bi tri godine kasnije bila izgrađena još tri nivoa garaže.

Danas ima oko 850 mesta, a ulaz je nakon temeljne obnove Obilićevog venca i njegovog pretvaranja u pešačku zonu 2017. godine, sada samo iz Ulice marsala Burjuzova, kako je nekadašnja Kosmajska dobila naziv posle 1964.


Beogradske priče – Ljudi, ulice, trotoari, prolazi, sudbine…