NAJNOVIJE
Top

U knji­zi „Op­šta isto­ri­ja knji­žev­no­sti” Jo­va­na Še­ra, či­ji je tre­ći pre­vod 1874. štam­pan u Be­o­gra­du, na 41. stra­ni pre­vo­di­lac Sto­jan No­va­ko­vić ob­ja­vio je pri­med­bu o Šek­spi­ru.

Stojan Novaković političar, diplomata, filolog, istoričar književnosti i predsednik Srpske kraljevske akademije


U srp­skoj knji­žev­no­sti vr­lo je ma­lo pre­vo­đen Šek­spir. Pre­vo­dom s ori­đi­na­la ba­vi­li su se pok. Jov. An­dre­je­vić i dr La­za Ko­stić. Ko­ma­di nji­ho­vih pre­vo­da štam­pa­ni su u Srb. Le­to­pi­su, Da­ni­ca­ma i Spo­me­ni­ku tri­sta­go­di­šnje Šek­spi­ro­ve svet­ko­vi­ne u No­vom Sa­du 1864. na Đur­đev­dan. Po ne­kom ne­mač­kom pre­vo­du pre­veo je M. Ze­če­vić ’Ju­li­ja Ce­za­ra’ (Be­o­grad, 1866). U Ma­ti­ci 1866. pi­sao je dr La­za Ko­stić ’Ro­mea i Ju­li­ju’, po­nu­du za odomaćivanje Šek­spi­ra srp­skom na­ro­du. U Vi­li (No­va­ko­vi­ćev ča­so­pis p. a.) 1866. ima ko­mad iz ’Ote­la’ u pre­vo­du A. V. Po­po­vi­ća opet s ori­gi­na­la. U po­zo­ri­šnim pred­sta­va­ma ima da­lje ’Mle­tač­ki tr­go­vac’ i či­ni mi se još je­dan ili dva ša­lji­vih ko­ma­da. Kao što se vi­di na­še po­zo­ri­šte i na­ša knji­žev­nost sla­bo se usu­đu­je u Šek­spi­ra”, opisao je Sto­jan No­va­ko­vić, pri­lič­no ne­tač­no, do­la­zak Šek­spi­ra me­đu Sr­be.

Viljem Šekspir

Po­gre­šno se sma­tra­lo da se pr­vo iz­vo­đe­nje Šek­spi­ra u Be­o­gra­du do­go­di­lo još tri­de­se­tih go­di­na 19. ve­ka. Bio je to bio ko­mad „Ro­meo i Ju­li­ja” ne­mač­kog pi­sca Vaj­sa, u pre­vo­du ze­mun­skog uči­te­lja Va­si­li­ja Jo­va­no­vi­ća, ko­ji ni­je imao ni­ka­kve ve­ze s isto­i­me­nim Šek­spi­ro­vim ko­ma­dom. Pr­vo iz­vo­đe­nje Šek­spi­ra u na­šem gra­du bi­lo je 1863, ali to je bio „po­lu­šek­spir”, jer je reč o pred­sta­vi „Lju­bav sve mo­že” po Šek­spi­ru i Šin­ku, na­pi­sa­noj za ne­mač­ko po­zo­ri­šte Hol­bajn, ko­ju je pre­veo Spi­ra Di­mi­tri­je­vić Ko­to­ra­nin.

Ko­mad je pr­vo igran u Za­gre­bu u apri­lu 1863, ali je na­stao su­kob upra­ve za­gre­bač­kog po­zo­ri­šta i glu­ma­ca Ada­ma Man­dro­vi­ća, Ste­va­na Mi­ho­vi­lo­va i Ma­ri­je Pe­ri­so­ve i oni su do­šli u Be­o­grad, gde su 23. ju­na 1863. iz­ve­li ovaj ko­mad u sa­li „Kne­že­ve pi­va­re”.

Dru­goj pred­sta­vi, 4. ju­la, pri­su­stvo­vao je knez Mi­ha­i­lo sa se­strom Per­kom.

Do La­ze Ko­sti­ća ni­je bi­lo kod nas pre­vo­da Šek­spi­ro­vih tek­sto­va na srp­ski s ori­gi­na­la, jer su svi sta­ri­ji pre­vo­di bi­li po­sred­ni, uglav­nom s ne­mač­kog.

La­za Ko­stić je 1859. pre­veo „Ro­mea i Ju­li­ju” i “Hamleta“, a po­tom su Jo­van An­dri­je­vić 1860. i 1861. Aca Po­po­vić pre­ve­li „Ri­čar­da Tre­ćeg” i „Ve­nus i Ado­ni­sa”. Ka­sni­je su Šek­spi­ro­vog „Ote­la” pre­vo­di­li Gli­go­ri­je Ger­šić i An­to­ni­je Ha­džić, „Mle­tač­kog tr­gov­ca” N. Lu­go­mir­ski i J. Pe­tro­vić.

Šek­spi­ro­ve pred­sta­ve ni­su ni mo­gle da se igra­ju u Be­o­gra­du jer naš grad ni­je imao po­zo­ri­šte. Ta­ko je pro­sla­va 50 go­di­na Dru­gog srp­skog ustan­ka, ko­ja je 1865. or­ga­ni­zo­va­na u na­šem gra­du, pro­te­kla bez po­zo­ri­šne pred­sta­ve. Be­o­grad­ska po­zo­ri­šna dru­ži­na pod Man­dro­vi­će­vom upra­vom na­pu­sti­la je naš grad i pre­šla u Ze­mun, a oda­tle u Srem­sku Mi­tro­vi­cu i Vu­ko­var, gde je bi­lo po­zo­ri­šnih sa­la.

Be­o­grad kao naj­ve­ći grad Bal­ka­na bio je iza­zov za glum­ce, pa je u le­to 1865. u naš grad do­šla ne­mač­ka po­zo­ri­šna tru­pa ne­kog Kar­la Re­ma­i­ja.

U Be­o­gra­du su u le­to 1865. do­če­ka­li vr­lo le­po jed­no lo­še ne­mač­ko po­zo­ri­šno dru­štvo”, pi­sao je list „Na­pre­dak” i ža­lio se na be­o­grad­sku pu­bli­ku, „ko­ja tu­đi­nu mo­že ve­ću pot­po­ru da da­je, ne­go li svo­me”.

Dve go­di­ne ka­sni­je, Re­mai po­no­vo do­la­zi u Be­o­grad s bo­ljom po­zo­ri­šnom tru­pom, či­ja je pred­sta­va po­hva­lje­na u „Vi­dov Da­nu”, dok ga Ka­lje­vi­će­va „Sr­bi­ja” na­pa­da kao „jef­tin va­šar”. Kar­lo Re­mai, ohra­bren po­dr­škom pu­bli­ke, od apri­la 1867. po­čeo je da igra pred­sta­ve na srp­skom je­zi­ku, iako su tru­pu či­ni­li ne­mač­ki glum­ci. Pr­va pred­sta­va na srp­skom bi­la je „Be­la, kralj ugar­ski”.

Sva­ko­me će dra­go bi­ti da ču­je, da nam se otva­ra­ju iz­gle­di, da će­mo ima­ti u va­ro­ši stal­no po­zo­ri­šte i to, kao što, na­rav­no, svak po­mi­šlja, srp­sko. Na ime g. Re­ma­ji­ja, ko­ji se od ne­kog vre­me­na ba­vi ov­de s jed­nom ne­mač­kom dru­ži­nom, na­me­rio je sa­svim se tu na­sta­ni­ti. Za­sad je u Šo­po­vi­će­voj Ili­dži uzeo pod za­kup ba­štu na tri go­di­ne, pa je u is­toj sa­gra­dio le­pu are­nu s lo­ža­ma i za­tvo­re­nim se­da­li­ma a u njoj će da­je pred­sta­ve i srp­ske i ne­mač­ke. Već je uči­nio ko­rak da sa­sta­vi dru­ži­nu srp­skih glu­ma­ca i ako ga pu­bli­ka sa svo­je stra­ne pot­po­mog­ne, mo­ći će­mo se na­da­ti, da s vre­me­nom do­bi­je­mo če­sti­to iz­u­če­nu glu­mač­ku dru­ži­nu, pa i na­rod­no po­zo­ri­šte po­dig­ne­mo”, pi­sao je „Vi­dov Dan” u bro­ju od 16. ma­ja 1867.

Re­mai već 20. ma­ja 1867. po­sle pr­vih pred­sta­va i do­bi­je­ne če­tvo­ro­go­di­šnje do­zvo­le, ša­lje pi­smo Mi­ni­stru pro­sve­te Cu­ki­ću i tra­ži dr­žav­nu po­moć.

Mi­ni­star ni­je od­go­va­rao pet me­se­ci jer je nje­go­vo mi­ni­star­stvo već vo­di­lo pre­go­vo­re sa Srp­skim na­rod­nim po­zo­ri­štem iz No­vog Sa­da, ko­je bi go­sto­va­lo u Be­o­gra­du, na du­ži pe­ri­od, i ta­ko po­sta­vi­lo osno­ve za iz­grad­nju Na­rod­nog po­zo­ri­šta.

Nji­hov do­la­zak po­zdra­vi­la je be­o­grad­ska op­šti­na. No­vo­sad­sko po­zo­ri­šte je već 17. sep­tem­bra od­i­gra­lo pr­vu pred­sta­vu „Kod Kru­ne”, gde je da­nas zgra­da Ki­no­te­ke, a po­tom kod „En­gle­ske kra­lji­ce” u zgra­di po­pa Su­ši­ća pri kra­ju Ko­smaj­ske, pre­ma Va­roš ka­pi­ji. No­vo­sad­sko po­zo­ri­šte osta­je u Be­o­gra­du če­ti­ri me­se­ca i bi­lo je uvod u iz­grad­nju zgra­de Na­rod­nog po­zo­ri­šta.

Knez Mi­ha­i­lo na ve­če­ri 5. no­vem­bra 1867. no­vo­sad­skim glum­ci­ma ko­je je pred­vo­dio Jo­van Đor­đe­vić obe­ća­va da „će im sa­zi­da­ti te­a­tar za se­be”. Već u ma­ju 1868. obez­be­đu­je 5.000 du­ka­ta ce­sar­skih za grad­nju po­zo­ri­šta.

Pr­vo su 12. mar­ta 1868. knez Mi­ha­i­lo i Sa­vet iza­bra­li da se po­zo­ri­šte gra­di kod Stam­bol ka­pi­je, ume­sto na Ze­le­nom ven­cu. Po­tom je 6. ma­ja pri­hva­će­na po­nu­da pred­u­zi­ma­ča Štajn­leh­ne­ra da po­zo­ri­šte iz­gra­di za 12.900 du­ka­ta. Ka­ko je knez Mi­ha­i­lo već obez­be­dio 5.000, po­ja­vi­lo se još 1.000 ko­je je po­klo­nio ka­pe­tan Mi­ša Ana­sta­si­je­vić, te je, uz re­dov­ne go­di­šnje sub­ven­ci­je iz bu­dže­ta od 4.685 du­ka­ta, bi­lo do­volj­no da poč­ne iz­grad­nja. Ra­do­vi su po­če­li 23. ma­ja 1868, šest da­na pre ubi­stva kne­za Mi­ha­i­la.

Pr­va pred­sta­va u Na­rod­nom po­zo­ri­štu bi­la je „Po­smrt­na sla­va kne­za Mi­ha­i­la”, po­sve­će­na vla­da­ru bez ko­ga zgra­de na­ci­o­nal­nog te­a­tra ne bi bi­lo.

Ali pra­vi test za glum­ce do­go­dio se me­sec da­na ka­sni­je, kad je 26. no­vem­bra (8. de­cem­bra po no­vom ka­len­da­ru) 1869. iz­ve­den Šek­spi­rov „Mle­tač­ki tr­go­vac”. Ta­ko je Šek­spir ostao za­u­vek ve­zan za po­če­tak ra­da srp­skog na­ci­o­nal­nog te­a­tra.

Autor: Goran Vesić