NAJNOVIJE
Top

Jelka ili badnjak – kako je Božićno pomodarstvo brinulo Srbe pre 90 godina

 
6

Danas se smatra da je pomodarstvo sa kićenjem jelke za Novu godinu uvedeno posle 1945. godine, a da je badnjak za Božić tradicionalna stvar.

Ipak, ako malo prelistamo staru beogradsku štampu, otkrićemo da je jelka bila u modi i pre više od 90 godina, a da su se tradicionalisti i tada brinuli za badnjak i običaje u modernom velegradu.

Idilična i iskonska slika praznika, sa glavom porodice koja “okreće” prase i neustrašivim sinom koji je spreman i da zapuca, prizor badnjaka koji donose iz šume, podstakla je tradicionaliste i tada, davne 1930. godine, da malo kritikuju gradsku modu sa kićenjem jelke.

Otkako je Beograd dobio modernu, glatku kaldrmu, Božić nam se svake godine nekako prošunja gotovo neopaženo. Kada već prođe, tek onda nam je sasvim jasno da je došao i prošao. Možemo samo da uzdahnemo i kažemo: još jedan!”, pisalo je u “Politici”.

Brinuli su se oni da će jelke potpuno potisnuti srpske badnjake, da će nam deca omekšati, mame-domaćice postati dame u najlon čarapama, sa sve manje sinova i kćeri.

Pisalo se, zapravo, da je to već gotova stvar, da su se Srbi preobrazili, pa da badnjake više niko ni ne prodaje na pijaci, čak ni grančice.

Ali, možemo biti ponosni. I pored komunističkog perioda, srpski pravoslavni običaji nisu zaboravljeni.

Malo manje možemo biti ponosni možda na pirotehniku, ali i taj običaj radovanja uz prasak petardi, pušaka, vatrometa i pištolja, makar na kapisle, čitav vek nije mogao da uguši.

Evo kako je novinar “Politike” video tu promenu i “evropeizaciju” Beograda 1930. godine. Lako ćete razumeti šta je pisac hteo da kaže, ali jedna stvar danas deluje potpuno neverovatno – “pravi” dečaci voleli su i “prave” pištolje!

“Idu juče, uoči Tucindana, po Cvetnom trgu mama i sin, osnovac. Pazare za Božić. Ali po prostranoj pijaci ne traže badnjake, ni slamu za badnje veče, ni oraje, ni med… Zaustavili su se pred čitavom šumaricom ‘hristbauma’.

Mamama je suđeno da se uoči praznika prepiru sa svojim mezimčićima. Sada su toj prepirci razlog ‘hristbaumi’, a nekada su bili pištolji. Pravi pravcati ‘samokresi’, sa dve cevi koje se pune i nabijaju barutom kao prangije. Deca su uvek želela “samokrese” sa barutom, a mamama su uvek bili miliji oni pištoljčići sa crvenim okruglim ‘kapislama’ kao konfete. Najveća koncesija, koju su one činile, bio je pištolj ‘pampurać’, koji istina ne ubija, ‘ali može da istera oči’.

“Politika” je dalje pisala da ono što možemo sebi da zamerimo je, nekako, nedostatak svečanosti na dan Božića.

“Jesmo li se malo otuđili? Je li to nekako obično, hladnije? Gde su one stare srpske porodice, koje su se istinski radovale, koje su godinu dana čekale to prase i celu kuću posipale slamom bez bojazni da će im se pod ili tepih uprljati.”

Ako i vas muči ova seta, neka bar za utehu bude, da se isto tako pričalo i mnogo ranije.

Prase, koje se skida sa ražnja ili donosi sa furune, bio je događaj nad događajima. Božić je donosio čitav niz radosti. Pištolj i badnjak, slamu, orahe koje majka baca u četiri ugla kuće; položajnike, prase, čitav niz svečanih činova.

“Sada nam Božić izgleda nekako sumoran i običan. Pištolja i pucnjave sve je manje. Jelke su sasvim istisle badnjake. Ove godine nisu se pojavili ni oni retki siromašni seljaci, što su sve do lane donosili hrastove grančice, senke nekadašnjih badnjaka. Kada sutra svečana povorka beogradskog garnizona krene u Topčider po badnjak, koliko će Beograđana zapitati: kakva je ovo parada?”

Ovakav opis pretprazničnog Beograda stoji u jednom drugom novinskom tekstu:

“Ni predbožićna ulica ne izgleda kao nekada. Ne ciče bezbrojna prasad na sve strane i ne vuku se iz sviju podruma i sviju kafana puni baloni vina. Sve ide nekako ukočeno. Prasad su čak na Marvenom trgu, tamo iza klanice. Trošarinsku liniju obično prelaze već ošurena. A i nema ih onako mnogo, kao ranijih godina. Ni vino se ne prodaje u onakvom izobilju kao nekad.”

Moramo priznati, vreme je ipak pokazalo da je ovaj autor bio u pravu što je gajio takva osećanja prema našim običajima i da nije dao lošu dijagnozu, ali je bio previše pesimističan u prognozi.

Nema te zabrane ni ideologije koja je Srbima mogla da oduzme ono što prožima njihov duh.

A to je, pre svega, prkos prema svemu što nam se sa strane nameće! Pa dobro, prihvatamo mi i evropske vrednosti, ali nikada ne zaboravljamo one običaje od kojih je naša kultura satkana. I što više se slavi Nova godina, to će se više pucati za Božić. Što su veće i sjajnije jelke, to će biti bogatiji i plodovima ukrašeniji badnjak.

A prasići? Toga se sigurno nećemo odreći.