NAJNOVIJE
Top

Žene, ljudi i deco, ovde je 22. juna 1968. godine revolverskim kuršumima izrešetano telo nedužne, čestite i dobre žene i majke, Mirosande Satarić, na očigled njene male ćerkice. Svoj mladi život žrtvovala je braneći svoju čast i poštenje. 8. mart 1970. godine Obeležje se stavlja na inicijativu 48 radnih kolektiva grada Beograda”.

Žrtva pomahnitalog nasilnika koja je poginula braneći svoju porodicu i čast: nesrećna Mirosanda Rosa Satarić

Ova stara mermerna tabla i dalje stoji na pločniku Simine ulice, a njene zastrašujuće reči i danas, posle pola veka, odzvanjaju jezom i nemoći. Iza njih stoji gola strava.

Polomljena je i neupadljiva. Mnogi gaze preko nje ni ne razmišljajući da podseća na zločin koji je 1968. godine potresao ceo Beograd.

Mirosanda, zvana Rosa, bila je beogradska kasirka. Jedan psihopata učinio je da ona prerano umre, a njena šestogodišnja ćerka trpi traume za čitav život.

Čudovište ogrezlo u ratnim zločinima ipak je “zbog zasluga” dobio priliku ne samo da bude deo tadašnjeg sistema već i da nosi oružje kojim će uništiti jednu porodicu

U pitanju je bio “uvaženi” narodni milicioner Milorad Golubović, koji se na sudu hvalio da je ubio između 500 i 1.000 ljudi. Bio je profesionalni egzekutor “narodnih neprijatelja“. Svoj patriotizam isticao sa velikim ponosom, čudeći se da njemu neko može da sudi. I to da ga osudi na smrt, pa da se nađe sa druge strane streljačkog voda!

Ali Rosa nije bila nikakav narodni neprijatelj, već obična radnica koja je imala i volela svoju porodicu. Zapala je krvniku za oči, pa je počeo da joj se udvara. A onda su usledile neprimerene ponude, nasrtanja i proganjanja, pretnje. I hitac iz revolvera u trenutku kada je za ruku držala ćerkicu.

Golubović na kraju nije streljan. Kazna mu je zamenjena za dvadesetogodišnju robiju. Prema nekim nepotvrđenim informacijama, da sve bude još crnje, monstrum nije ni bio upućen u zatvor, zbog “zasluga” iz rata. Kako je saznala ekipa Kaldrme, preminuo je znatno kasnije, bez ikakvog pokajanja ili griže savesti.

Mesto zločina na uglu ulica Simine i Višnjićeve na Dorćolu

Njegovo držanje na sudu bilo je skandalozno. On je bio ubeđen da je zadužio narod i da je delo koje je počinio bilo njegovo pravo – jer ga je odbila.

Ovaj slučaj nije izazvao samo ogromno zgražavanje javnosti, već je pokrenuo i veliko pitanje: Da li je Rosa Satarić morala da umre?

Čovek koji je bio takvog psihičkog stanja nije morao da bude na slobodi, pa još bez svakog nadzora, sposoban da upotrebi svoj revolver i ubije kadgod poželi.

Prošle zime pred Okružnim sudom u Beogradu lomila su se koplja oko toga da li je Milorad Golubović normalna i uračunljiva osoba, sposobna da krivično odgovara za ubistvo Rose Satarić koju je godinama proganjao – ljubavnim ponudama i drastičnim pretnjama”, pisale su beogradske Novosti naredne godine.

“Duševni bolesnici koji pokazuju agresivne sklonosti predstavljaju opasnost za okolinu. Zato je potrebno da društvo povede o njima preventivnu brigu, što će reći, da ih stavi pod starateljstvo ili prismotru, ili da ih odvoji od porodice i smesti u bolnicu – pre nego što dođe do krivičnog dela.

Duševne bolnice, kao i druge zdravstvene ustanove, muče svoju muku – i sa sredstvima i sa kadrom, i sa prostorom, pa nije čudo što ne drže otvorena vrata za potencijalne prestupnike koji nose jedan od danas učestalih epiteta: psihopata, psihoneurotičar, maloumnik itd.“, tako je štampa obrađivala ovu temu.

A posledice rata, užasa i traume koje je kao dželat preživeo, ali koje nije tako mogao da shvati, uzele su zastrašujući danak u miru. Nesretnu ženu nije imao ko da zaštiti jer je patološki ubica bio upravo deo tadašnjeg sistema kao milicioner sa “zaslugama” iz rata, gde je ubijao sve one koje je komunistički sistem video kao neprijatelje.

Nažalost, nismo uspeli da u daljim istraživanjima dođemo do podataka kakav je bio kasniji život porodice žrtve, nedužne Mirosande Satarić, kao ni to da li je monstrum kasnije ponovo izvršio neki zločin, u skladu sa svojom krvoločnom prirodom.

Bilo kako bilo, u vremenu kada se u našem društvu ulažu intenzivni napori da se prepozna i spreči svako nasilje, najviše nad ženama i decom, obaveza je da se zna ime žene koja je svojom tragičnom sudbinom ne samo bila jedan od prvih, javno prepoznatih primera stradanja, već i životom zaslužila da bude zauvek zapamćeni simbol te borbe.